Dragi čitatelji, prijatelji i podupiratelji Radio Marije!
Došašće (lat. adventus - Dolazak) je vrijeme iščekivanja i nade, pa utoliko i budnosti i bdijenja (zornice), kojim započinje liturgijska godina. No, tko to dolazi; koga ili što očekujemo; kome ili čemu se nadamo i zbog koga bismo trebali rano ustajati i biti budni?
Svrha i smisao došašća mogu se i trebali bi se u svojoj bîti svesti na samo jednu riječ; samo na jedno ime: Isus. Reći ću bez okolišanja da je Isus Krist najvažnija osoba u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. U isto vrijeme, Isus je osoba o kojoj se danas – u trendu visoko razvijene tehnologije i medijskog oblikovanja javnoga mnijenja – zapravo najmanje želi govoriti. Da, govori se u Crkvama, u propovijedima, u pobožnim pjesmama, ali zato znatno manje ili nikako – na ulici, u društvenom životu.
Mnogi ljudi, ali i sve veći broj kršćana ne znaju objasniti zbog čega je ovo vrijeme radosno i puno nade, iščekivanja. Mnogi uzbudljive i ubrzane adventske pripreme za Božić, gotovo uopće ne povezuju s Isusom Kristom; kao da ne poznaju pravi, istinski smisao tog ugodnog i lijepog razdoblja te ne razumiju zbog čega sada to svečano ozračje treba remetiti spominjanjem Isusa – a u tome i jest problem…
Advent bi trebao biti dalja i bliža priprava vjernika na obilježavanje jednog od najvažnijih datuma ljudske povijesti – rođenja Isusa Krista. Dalja priprava jest iščekivanje njegova Drugoga dolaska; dok je bliža priprava, priprava na samu svetkovinu Isusova rođenja ili Božić. Dalja priprava vjernika potiče na razmišljanje o posljednjim stvarima; o koncu ljudske povijesti (kao i osobne povijesti), na posljednji Sud te na vječnu sudbinu koju si je čovjek otkao za vrijeme svog života, prema kojoj ga Bog sudi. Bliža priprava vjerniku govori o Božjoj ljubavi očitovanoj tijekom povijesti ljudskoga roda; o tome što je sve Bog učinio za čovjeka i kako za zapravo istinski ljubi. Spoznaja o Božjoj ljubavi za mene, ujedno je i poziv na izlazak iz vlastite nemoći i grijeha, u novost života vječnoga, koja neće imati ograničenja ni svršetka, kao vidimo da imaju ljudske civilizacije.
Za mnoge kršćane danas – među kojima je i nemali broj katolika – došašće je zapravo, vrijeme obiteljskih ili prijateljskih planiranja (za Božić), svečanih trpeza i različitih susreta i zabava, a ne vrijeme duhovne priprave. Mediji pak sa svoje strane čine sve kako bi čovjeka zabavili drugačijim sadržajima od onoga istinskog, usmjerenoga ka vječnosti. U službi su zabave, promidžbe prodaje i potražnje, a trebali bi biti u službi istine i promicanja dobra. Tako postupno došašće i Božić ostaju bez Boga koji nam je naviješten i koji se rodio kao čovjek, a Uskrs bez temeljnoga proglasa o njegovoj konačnoj pobjedi nad zlom i smrću.
A što ako se Drugi i konačni dolazak dogodi noćas?! Nije li nam Isus navijestio da će doći poput kradljivca? Jesam li spreman, spremna na osobni susret s njime i ako da, koliko u to svoje uvjerenje mogu biti siguran, sigurna?
Dragi čitatelji, započnimo ovoga došašća, u krilu Crkve, još jednom svoj hod vjere prema vječnosti! Započnimo svoj osobni izlazak iz grijeha i navike da svoju pripadnost Bogu i Crkvi shvaćamo zdravo za gotovo; pokušajmo zajedno s Marijom, Isusovom i našom Majkom, ponovno preispitati svoju savjest, svoje poznavanje njezina Sina i našega Gospodina. Pažljivo slušajući Božju riječ, koju nam predlaže Crkva i razmišljanjem o tome što čujemo, možda i po prvi put uočimo da Onaj koji je naviješten i koji je jednom došao i ušao u ljudsku povijest, još uvijek dolazi; da dolazi meni, tebi; da dolazi radi mene i radi tebe…
Urednik: p. Siniša Štambuk
