Naš duh traži stalni razvoj kroz vrijeme koje neumoljivo prolazi...

 

Zoran Škugor poznati je šibenski fotograf, koji je za RM BiH podijelio svoja promišljanja o umjetnosti fotografiranja, životu i duhovnoj dimenziji kao ključnom faktoru življenja svojih talenata, poziva i poslanja.

 

Razgovarala: Ivana Knezović

Foto: Zoran Škugor

 

 

Kažu da slika govori više od tisuću riječi. Svi jezici svijeta su univerzalni u umjetnosti fotografiranja. Kao fotograf, osjetite li bitnost te univerzalne misije - putem fotografije uljepšati svijet u kojem živimo?

Da, slike imaju svoju priču kroz fotografiju i to svi razumiju, vide, osjete. A opet s druge strane ne doživljavamo i ne vidimo identično svijet oko sebe. No putem fotografije, tim pisanjem svjetlom mogu i možemo izraziti onako kako ja vidim, mi vidimo postojanje i stvaranje koje se odvija i mijenja svakodnevno u nama i oko nas. Fotoaparat je jednostavno „kutija koja hvata trenutke“ i nekako ih zadržava da se možemo prisjetiti nekih trenutaka ili događaja ili zbivanja u određenom vremenu.

Umjetnost ne vide svi na isti način i to je u redu, ali ono što je lijepo, prirodno, jedinstveno, to bi trebali svi zapaziti i taj sadržaj pohranjivati i sebe kao nešto čemu se divimo, a znati se diviti, to je najbitniji korak u životu

 

 

 

 

Kada ste otkrili svoj talent za fotografiju?

U Šibeniku sam rođen i živim, ovdje ima mnogo kulturnih spomenika te jako lijepe prirode u cijeloj županiji. Još u osnovnoj školi dobio sam na poklon jedan fotoaparat koji je u to vrijeme imao film unutra i funkcionirao je na jedan sasvim drugačiji način nego što se danas stvara fotografija. Tada nisam imao neko znanje, niti o blendu niti o brzini okidača niti o drugim postavkama fotoaparata. No tada kada bih slikao nešto, te bi fotografije bile posebne, jako dobro se toga sjećam. Jednom prilikom, dok sam nosio film iz fotoaparata na razvijanje u jednu šibensku radnju, profesionalni fotograf mi je rekao: "pa ovo je nešto posebno, predivno, ti se moraš s ovim baviti!" Ali ja to tada nisam ozbiljno shvaćao niti razumio što je on to vidio u mojim fotografijama. Danas mi je to puno jasnije.

Do samog otkrivanja sebe kao fotografa došlo je prilikom susreta s profesorom Tomislavom Ivančićem na 8. Međunarodnom hagioterapijsko-evangelizacijskom seminaru 2016.godine. Taj trenutak nikada neću zaboraviti, način na koji me je pogledao, te mi stavio ruku na rame dok smo odmarali i sjedili na jednoj terasi. Tražio je da predstavim svoje kolege. Zanimalo ga je što želim raditi u evangelizaciji i hagioterapiji. Tako smo pričali pomalo o svemu. Nikada neću zaboraviti njegov pogled i jednostavnost te pristupačnost. Odmah nakon toga susreta i predavanja, nakon što sam došao kući, na jedan čudesan način počeo otkrivati svoj fotografski talent koji mi je bio ujedno i terapija kreativnosti. U biti, po prvi puta sam pronašao sebe u nečemu što uistinu volim raditi, u čemu uživam.

 

 

 

 

U instant svijetu uređenih fotografija gdje se fotografira svaka sitnica (od obične kave, objeda, izlaska u trgovinu i ostalih banalnih stvari), gubi li vaša profesija na značaju?

Istina, nažalost, danas je sve digitalizirano i servirano nekom automatikom do tolike mjere da se više ne razmišlja što bi trebalo i kako bi trebalo ići. U čovjekovoj prirodi je da razmišlja, tako je i u fotografiji. Dakle, ja sam želim zadati fotoaparatu postavke koje želim, a ne da mi neka mehanika ili čipovi daju ili izračunavaju što je za mene, odnosno za nas najbolje. Tako da u principu ja osobno sve radim ručno, odnosno sam zadajem postavke fotoaparatu koje želim u određenom trenutku. Danas je dovoljno imati jedan dobar mobitel za fotografije koje se plasiraju na razne društvene mreže, ali za neki veći format fotografije to nije moguće, jer pametni mobiteli imaju jako mali senzor i nemaju potrebnu rezoluciju za izradu same fotografije. Ali vidim da svakako ova profesija ide u jednom sasvim drugom pravcu, koji nikako nije dobar.

 

 

 

Zorane vi ste aktivni i u crkvenim krugovima, kao član Zajednice Molitva i Riječ. Koliko je duhovnost utjecala na razvoj vašeg talenta i pokušavate li uhvatiti u fotografiju čaroliju Božjeg stvaranja?

Da, aktivni sam član Zajednice Molitva i Riječ i sretan sam zbog toga neizmjerno. Bez Duha se ništa ne može, Duh je onaj koji sve drži pa i sve energije i zakonitosti kako fizikalne, biološke tako i one zakonitosti koje su u nama ljudima, zakonitosti naše duhovne duše. Tako da bez svijesti o ljepoti Duha ne može se ništa uraditi pa tako ni lijepa fotografija. To nam je danas sasvim jasno i znanstveno potvrđeno od raznih neuroznanstvenika koji su pronašli točku ili modul Bog u samom čovjeku i kako tek u Duhu je uopće moguć čovjekov razvoj te su samo u Duhu i svi ljudski odgovori na naša osnovna egzistencijalna pitanja života u nama. Epigenetika pogotovo govori o novim istraživanjima koliko mi sami u sebe upisujemo razne sadržaje koji su presudni u nama samima.

Tako da jedino promatrajući prirodu oko sebe vidimo tako jasan trag ljepote stvaranja našega Stvoritelja koji je ujedno i daleko najveći umjetnik. Dok promatramo te oblake, pa to nebo, pa stabla, cvijeće, sve te savršene forme, mi možemo samo to nekako kopirati. Tako i ja pokušavam tu ljepotu napisati svjetlom kroz svoj objektiv i uhvatiti neki lijep kadar.

 

 

 

Inspiracija označava i pojam "Biti u duhu - in spiritus" U trenucima najveće inspiracije, osjetite li da ste vođeni Duhom Svetim?

Nama je sasvim jasno da je Duh Sveti Životvorac, onaj koji sve stvara. On nam nekako sve osvjetljava, daje spoznaje. Primjerice, odjednom vidim, zapazim i onda odmah tu ljepotu moram nekako ovjekovječiti , "pofotkati" kako bi mi ovdje rekli. Prepoznam, vidim, to je taj kadar i to je to svjetlo koje mi treba te se uhvatim posla.

 

 

 

 

Dogodi li se ikada da ste "na suhom"? Da presuši inspiracija? Što tada činite? I je li gubitak inspiracije ikada povezan sa stresom, suhoćom u duhovnom životu? Koji je lijek za sve to?

Suhoća je nama vjernicima jako poznata, pa tako i meni. Stres nam je također svakodnevica, ali tada odmah shvatim da sam negdje u manjku, da sam u manjku transcendentala u sebi u svojim dubinama. Negdje sam ispao iz Bitka i tada počinjem potragu gdje je u meni taj nemir koji me sputava i blokira da nemam inspiraciju. To mi je jednostavno signal da odem u sabiranje u tišine. Jer isto tako znamo da je onaj najtiši glas u nama glas Boga, a do toga glasa u svom srcu treba doći, čuti ga, jer tek tada postajemo svoji i možemo krenuti dalje iz svojih pustinja. Tak tada vidimo oaze, tako i ja.

 

 

 

Kad smo već kod inspiracije, opišite nam kako izgleda realiziranje ideje koja vam u duhu dođe?

Volim sve fotografirati. Od makro do portretne i pejzažne fotografije. I to u smislu Art Fotografije, odnosno želim se izraziti kako ja hoću i uraditi obradu fotografije kako ja želim po mom nutarnjem nahođenju. Imamo neke glazbenike ili pjevače koji nisu završili likovne ili glazbene akademije ali sve odsviraju i otpjevaju točno, precizno i posebno lijepo. Dakle želim donijeti nešto moje, kao unikatno. Tek tada sam sretan i tek tada sam ispunjen u svojoj kreativnosti.

Uvijek mi prvo dođe neka zamisao ili ideja, neka želja, zatim razmišljam kako bi to nešto ili nekoga uslikao, iz kojega kuta, koji kadar, koliko mi treba svjetla, bliceva tj. foto bljeskalica itd. Nakon toga idem u realizaciju. Mada, naravno ako sam u prirodi tada to ide nekako drugačije s prirodnim svjetlom , ali uvijek se traži neki osmišljeni projekt.

 

 

 

Tko su vam uzori i najveći motivatori? Kako ostajete svoji, originalni a ne tuđa kopija?

Pogledajte samo tko je stvorio umjetnost, pa neke lijepe građevine, kulturne spomenike, slike, skulpture, crkve, bazilike, itd. To je koliko znamo sve od kršćanstva poteklo kao i razne znanosti. Dakle, svu tu kulturu su stvarali ljudi Duha. Kad sve to gledam i promatram samo se mislim pa i ja tako želim, želim biti tako prepoznat, želim biti drugačiji. Na kraju krajeva mi smo svi originalna bića, neponovljiva , jedinstvena u cijeloj povijesti čovječanstva. Tako da se tom mišlju i tom istinom koju nam je profesor Tomislav Ivančić itekako otkrio kroz Hagioterapiju i cijelu strukturu naše duhovne duše koliko smo mi pozvani da živimo tu originalnost kao osobe

 

 

 

Koji su vam omiljeni motivi i izlazite li iz svojih okvira, ili se uvijek držite zadanog?

Fotografija traži jedan stalni razvoj, uvijek nešto novo i drugačije. Stalno učenje i otkrivanje. Traži se puno rada i iskustva naravno koje dolazi s vremenom. Jer vidite, tako smo mi satkani, naš duh traži stalni razvoj kroz vrijeme koje neumoljivo prolazi. Zato je lijepo zabilježiti trenutak u vremenu koje je bilo u prošlosti kao sjećanje, lijepe uspomene...

 

 

 

Što se tiče BiH, koje su vam omiljene lokacije za fotografiju?

BiH mi je opet jedna posebna priča, naravno Međugorje mi je u srcu posebno, tako da planiram i taj dio fotografirati svakako. Toliko prirode, toliko crkvi, samostana, duhovnih obnova , seminara. Posebna zemlja je to, ljudi , sve. Ali taj mir, taj nebeski mir, pa te rijeke ljudi koje traže sebe, koji se žele pokloniti Bogu, koji dolaze sa svih strana svijeta svojoj Majci koja vodi i dovodi sve Kristu, to je nešto veličanstveno. To je tako znakovito da je to poseban dio zemlje na cijeloj planeti i to je svima jasno.

 

 

 

 

Je li fotografija sada vaše poslanje i poziv? Gdje se vidite u budućnosti?

Imam svoj poziv u Zajednici Molitva i Riječ gdje sam prošao i formaciju. Dakle, poziv i poslanje. Tako želim živjeti, tako dišem. Pa opet taj proglas radosne vijesti, pa dragi ljudi, postoji netko tko vas neizmjerno voli, ljubi i čeka. Postoji Otac sa srcem majke. Sve je ovo ovdje prolazno, lete dani, godine, minute i svi idu s ovoga svijeta. Ali gdje idemo, jesmo li toga svjesni?

 

 

Tako da ipak ni taj dio moga organizma duhovne duše, ta kreativnost, fotografiranje, sigurno neće biti zapostavljena, dapače to je dio mene tako se izražavam, to je moj dio ove priče koja se zove Život. Isto tako sam svjestan da nam naš Tvorac,naš Stvoritelj, naš Bog treba biti na prvom mjestu jer nismo mi Njega željeli, stvorili, nego On nas. On je naša sudbina, naša čežnja, esencija ljubavi i čeka nas. Kada je Bog na prvom mjestu, na najdragocjenijem mjestu u našem životu, tada je i sve ostalo na svom mjestu, tada nastupa red u nama samima, tek tada smo mi formirani iznutra i vječni.

Kada je Bog - Bog, tada je i čovjek - čovjek

 

 

 

Kako vas ljudi mogu kontaktirati za angažman? Gdje se vaši radovi mogu pogledati?

 Za nešto lijepo odraditi, uvijek sam spreman. Možete me pronaći na:  Instagram profilu, na Facebook stranici, ili me možete kontaktirati putem maila: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

 

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 11.srpnja 2023.