Gospa Žalosna mili je lik Majke Božje koja suosjeća s patnjama svoga Sina, ali i s patnjama svih ljudi.

U srednjem vijeku, u vremenu nastanka mnogih pučkih pobožnosti, u vezi s raširenim štovanjem Isusove muke , doba je nastanka i pučke pobožnosti Križnog puta i  štovanja  "Marije od sedam žalosti", Gospe Žalosne.

U tom načinu štovanja Bogorodice isticano je sedam posebno teških trenutaka Marijina života: Šimunovo proročanstvo u Hramu da će joj "mač probosti dušu", bijeg s Djetetom Isusom u Egipat, tjeskoba dok je tražila dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu, Isusov odlazak od kuće, bol koju je osjećala za vrijeme Isusovog križnog puta, potresni doživljaj Isusova raspeća i žalost pri Isusovu polaganju u grob.

O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odjeću servita "odijelom Marijina udovištva". Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci, pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je krajem XV. stoljeća osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI.

Gospa je raznim čudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršćanskom puku sve više bivala prihvaćena.

Sveta Stolica je 1667. godine dopustila servitima slavljenje Gospe Žalosne na treću nedjelju u rujnu. Papa Pio VII. proširio je 1814. godine svetkovinu na svu Crkvu, a Pio X. odredio je da se slavi na današnji dan.

Gospu Žalosnu umjetnici prikazuju u suzama, sa sedam mačeva koji joj probadaju srce, ili umjesto mačeva, uokrug lika Bogorodice je sedam medaljona s prizorima sedam žalosti. Sedam žalosnih događaja iz Marijina života očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer su usmjerene prema istom cilju – otkupljenju čovječanstva.

Laudato.hr