„U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta“ (Lk 2,1). Ovim riječima Luka započinje svoje izvješće o Isusovu rođenju i objašnjava zbog čega se ono dogodilo u Betlehemu: popis stanovništva i porez na temelju tog popisa.

Isusov rođenje se u Davidovu gradu, Betlehemu, smješta u okvir svjetske povijesti, iako je caru potpuno nepoznato

da se ovi mali ljudi zbog njega nalaze na putu teškom času te se tako, naizgled slučajno, dijete Isus rađa u mjestu obećanja.

Luka ističe da se prvi put „sav svijet“ popisuje u svojoj cjelini. Prvi put postoji vladavina i carstvo koje obuhvaća krug zemaljski. Prvi put postoji veliko područje mira u kojima mogu biti popisana dobra svih stanovnika.

U ovaj i ovakav svijet, može sada ući univerzalne poruka spasenja, univerzalni donositelj spasenja: uistinu je „punina vremena“.

Rimski je senat 27. godine pr. Krista, a tri godine nakon što je stupio na službu,, caru Augustu dao naslov augustus – „onaj koji je dostojan štovanja“. U natpisu iz Prijene nazvan je spasiteljem, izbaviteljem. Ovaj naslov, koji se pridijevao i bogovima Zeusu, ali i Epikuru, u SZ je pridržan samo Bogu.

Augustov dakle popis stanovništva povezuje cara i Isusa iz Nazareta. Isus je rođen u vrijeme koje se može točno odrediti. Luka čak spominje još jedan povijesni nadnevak: 15 godina vladanja cara Tiberija, a spominju se i rimski namjesnici okolnih pokrajina. Isus nije rođen u mitu, on je povijesna osoba. On pripada određenom vremenu i točno određenom zemljopisnom prostoru. U njemu je Logos, stvarateljski smisao svih stvari, ušao u naš svijet. Vječna Riječ je postao čovjekom, u kontekstu vremena i prostora.

Ali uz ovu konkretnu stvarnost vezana je vjera jer ono što će On učiti i učiniti nadilazi vrijeme i prostor. Kad dolazi među nas ulazi u prostor ali kad bude odlazio s ovog prostora, otvorit će nam svu širinu beskraja u kojem nema ni vremena ni prostora.

Božja povijest spasenja koju je Bog započeo s Izraelom i dugo ograničena samo na Izrael, sada ulazi u širinu svijeta, u širinu svjetske povijesti. Bog koji je Bog Izraela i svih naroda, pokazuje se sada kao pravi upravitelj čitave povijesti.

„I dok su bili ondje (u Betlehemu), navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“ (Lk 2,6). Za onog koji je sve stvorio, tu nema mjesta. Onaj koji je razapet izvan grada (Heb 13,12), izvan grada je došao na svijet. Isus dakle od početka ne pripada u okružje onoga što je svijetu značajno i moćno. Međutim, upravo se ovaj neznatni i nemoćni čovjek objavljuje kao onaj istinski Moćni, kao Onaj o kojem u konačnici sve ovisi. Stoga postati kršćanima znači izići iz onoga što svi misle i hoće, napustiti vladajuća mjerila, kako bismo našli svjetlo istine svojega bitka i s tim svjetlom našli pravi put.

Marija je svoje novorođeno dijete položila u jasle (Lk 2,7). Iz toga se s pravom zaključuje je Isus rođen u štali, dakle u nedostojnu mjestu. Naime, u okolici Betlehema od davnina se špilje koriste kao štale. A to što je Rim nakon protjerivanja Židova iz Svete zemlje u 2. stoljeću špilju pretvorio u mjesto kulta Tamuza-Adonisa, namjeravajući očito potisnuti kršćanski bogoštovni spomen, potvrđuje starost i vjerodostojnost ovoga mjesta kulta i pokazuje koliko ga je rimska strana smatrala važnim.

Marija je povila dijete u pelene. Bez ikakve sentimentalnosti možemo zamisliti kakvom je ljubavlju Marija išla ususret svojemu času, pripremala rođenje svojega Djeteta.

Dijete čvrsto zamotano u pelene, što često možemo vidjeti na slikama i ikonama, pretkazuje ujedno čas njegove smrti: on je od početka Žrtvovani. Tako su i jasle uobličene u neku vrstu žrtvenika.

Sv. Augustin veli da su jasle mjesto gdje životinje nalaze svoju hranu. No sada u jaslama leži Onaj koji je sama sebe označio pravim kruhom koji silazi s neba – kao pravu hranu koja je čovjeku potrebna za njegovo „biti“ čovjekom. To je hrana koja čovjeku daje daruje istinski, vječni život. Jasle tako postaju podsjetnikom Božjeg stola, gdje je čovjek pozvan da primi Božji kruh. Tako se u siromaštvu Isusova rođenja ocrtava velika stvarnost u kojoj se na tajnovit način ispunjava spasenje svih ljudi.

(na temelju knjige pape Benedikta u miru, priredio p. Mato)