Nakon prošlogodišnjeg kataloga bolesti Rimske kurije, papa Franjo je ove godine u božićnom obraćanju članovima Kurije ponudio 24 antibiotika – popis „potrebnih kreposti“ za one koji žele plodno služiti Crkvi.
Papa je ustvrdio da su se neke „kurijalne bolesti“ koje je spomenuo u prošlogodišnjem govoru – bolesti koje mogu pogoditi svakog kršćanina, zajednicu ili crkveni pokret – nažalost očitovale i ove godine te uzrokovale „nemalu bol“

za čitavo tijelo Crkve i „ranile mnoge duše“ skandalom. To je bilo i uvijek će biti predmetom iskrenog promišljanja i odlučnog djelovanja jer „reforma odlučno, jasno i snažno napreduje, zato što je Crkvasemper reformanda“ – rekao je Sveti Otac, dodajući: Bolesti i skandali ne mogu prekriti učinkovito, predano i odgovorno služenje Rimske kurije Papi i čitavoj Crkvi, i to je prava utjeha. Bila bi velika nepravda – ustvrdio je – ne izraziti iskrenu zahvalnost i zdravi poticaj svim osobama koje u Kuriji predano rade te Crkvi i Petrovu nasljedniku pružaju utjehu svoje solidarnosti i poslušnosti, kao i svoje velikodušne molitve.
Otpori, poteškoće i neuspjesi – naglasio je papa Franjo – uvijek su prigode za rast, a nikada za obeshrabrenje; prigode za „povratak na bitno“. U tom je duhu Papa podastro popis „potrebnih kreposti“ za one koji rade u Kuriji i žele da njihovo služenje Crkvi bude plodno.
Na prvome je mjestu naveo misijski duh, nazvavši ga uzrokom i pokazateljem plodnosti Kurije. Vjera je dar, ali se mjera naše vjere očituje i u sposobnosti njezina prenošenja. Zdrav pastoralan duh je pak nezamjenjiva krepost za svakog svećenika. Ta dva duha mjera su našeg kurijalnog i svećeničkog djelovanja, bez kojih ne možemo biti „sluge vjerni“ – rekao je Papa.
Kao drugi par kreposti, naveo je prikladnost i pronicavost. Prvo uključuje osobno nastojanje da se dužnosti izvršava najbolje što se može te je protivno nepotizmu i mitu. Pronicavost pak znači spremnost suočiti se s različitim situacijama na mudar i kreativan način. Na trećem je mjestu naveo duhovnost i ljudskost. Prema Papinim riječima, duhovnost je zaglavni kamen svega služenja u Crkvi i kršćanskome životu, dok ljudskost utjelovljuje istinitost naše vjere i razlikuje nas od bezosjećajnih strojeva. Kad nam je teško ozbiljno plakati ili se od srca smijati, to je onda početak našeg pada – ustvrdio je papa Franjo.
Potom je potaknuo na uzoritost – kako bi se izbjegli skandali koji ranjavaju duše i ugrožavaju svjedočanstvo – te na vjernost vlastitom posvećenju i zvanju. Kao peti par kreposti naveo je razumnost koja nas čuva od emocionalnih ispada i srdačnost koja nas štiti od pretjerivanja u birokraciji, programima i planiranju.
Bezazlenost nas pak čini opreznim u sudovima, a odlučnost nas potiče na djelovanje s čvrstom voljom i jasnom vizijom, poslušni Bogu i vrhovnom zakonu spasenja dušâ. Sedmi par na Papinom popisu su ljubav i istina. Ljubav bez istine nazvao je „ideologijom razornog bonizma“, a istinu bez ljubavi „slijepim osuđivanjem“.
Poštenje i zrelost sljedeće su kreposti. Poštena osoba pravo radi i kad nije pod nadzorom upravitelja ili poglavara, ne boji se iznenađenja, zato što nikada ne vara onoga tko se u nju pouzdao. Nikada se ne ponaša kao da je gospodar povjerenih joj stvari. Zrelost je pak sklad između fizičkih, mentalnih i duhovnih sposobnosti.
Poštovanje je Papa upario s poniznošću. Prvu je krepost definirao kao kvalitetu koja krasi osobe koje uvijek pokušavaju iskreno uvažavati druge i poštovati njihovu ulogu, bilo da su nadređeni ili podređeni, kao što nastoje poštovati prakse, dokumente, povjerljive i zadržane informacije. Poniznost je krepost osoba ispunjenih Bogom. Što važniji postaju, to su svjesniji svoje ništavnosti i činjenice da ništa ne mogu postići bez Božje milosti – objasnio je Sveti Otac.
Neustrašivost i spremnost su vrline koje su oprečne strahu od tegoba i potiču na odvažno djelovanje, u slobodi i na okretan način, bez navezanosti na prolazne i materijalne stvari. Kao posljednji par, Papa je naveo povjerljivost i trijeznost. Povjerljiv je onaj koji zna s ozbiljnošću poštovati svoje obveze i kad nije pod nadzorom te nikada ne izdaje pruženo mu povjerenje. Trijeznost je pak sposobnost odreći se svega suvišnog i ustrajati protiv prevladavajućeg konzumizma.
Trijeznost – kako je objasnio – znači gledati svijet Božjim očima i s gledišta siromaha. Trijeznost je način života koji očituje prvenstvo drugoga kao – kako je rekao – „hijerarhijsko načelo“ te vlastiti život stavlja u službu drugih. Trijezna osoba je dosljedna i misli samo na ono što je bitno, zato što je sposobna živjeti s ispravnom mjerom. Na kraju govora, potaknuo je da milosrđe vodi naša djela, nadahnjuje naše reforme i prosvjetljuje naše odluke. Mi smo radnici, a ne gospodari, sluge, a ne mesije – rekao je Sveti Otac.