Piše: Perotim

Jedne tihe večeri, kad je svijet izgledao kao da diše sporije, dječak po imenu Luka ležao je na travi i gledao u nebo. Zvijezde su titrale kao da šapuću tajnu, a mjesec se smiješio s visine.
Vjetar je prolazio kroz krošnje drveća, mijenjao tonove poput nevidljivog dirigenta, a Luka je prvi put osjetio da sve oko njega svira.

Nije to bila obična glazba.
To je bila nebeska glazba – ona koju ne čuješ ušima, nego srcem.

Kad bi zapuhao jače, čuo bi bubnjeve oluje, a kad bi se smirio, violinu tišine.
Kapi kiše postajale su tonovi klavira koji dodiruju zemlju, a rijeka u daljini pjevala je sopran, razlijevajući note po kamenju i pijesku.

Svaka ptica imala je svoj instrument: kos je svirao flautu jutra, sova orgulje noći, a orao je pjevao himnu slobode.
Čak su i leptiri titranjem krila unosili ritam u ovu nebesku simfoniju.

Luka je zatvorio oči i slušao.
I tada je čuo nešto novo — tihi, ali jasni ton koji nije dolazio izvana, već iznutra.
Dolazio je iz njegova srca.

Shvatio je da on, mali Luka, ima svoj instrument — glas ljubavi.
Nije to bio glas koji pjeva najljepše pjesme, nego glas koji govori dobro, tješi, smiruje, zahvaljuje.
Kad bi nekome pomogao, kad bi oprostio, kad bi rekao „volim te“, njegov ton bi se pridružio nebeskoj melodiji.

I svaki put kad bi učinio dobro, nebo bi zasjalo jače.
Zvijezde bi mu trepnule u znak zahvale, vjetar bi se umirio, a rijeka bi zapjevala njegovu pjesmu.

Od te noći, Luka je znao —
Bog svira kroz sve što postoji, ali najljepše melodije stvara kroz ljudska srca.
I svaki čovjek, ma koliko malen bio, ima svoj ton u toj vječnoj pjesmi neba.
Samo ga treba čuti... i pustiti da svira.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 20. 10. 2025.