Piše: Biserka Krapić
Točno je mjesec dana od početka Korizmenog vremena. Puno je toga već prošlo, čini se da je bilo jako davno.
Večeras se osvijestilo, kako nisam gospodar baš ničega, pogotovo vremena, a teško da sam i gospodar nad odlukama koje sama donesem.
Ljudski je planirati, i planirala sam. Volim imati orijentaciju, cilj, i mislim da je dobro biti organiziran, da možeš posložiti život u red. I baš tada kada sam mislila da sam sve posložila, da mogu stići, odraditi sve što je bilo u dnevnim rasporedima, i biti u duhovnim pripremama ovu Korizmu, dogodile su se viroze, jedna, pa druga. Kod prve mi je ostao dugotrajan kašalj, koji je jedva prošao. Nisam mogla ići nigdje, niti u crkvu. Poslije tri tjedna krenula sam u crkvu, i usred Svete Mise izlila mi se krv na nos. Drugi dan ponovo. Odustala sam. Ostala sam kod kuće i uletjela u novu virozu, koja me držala par dana u nespavanju. A onda je u par dana zapelo ne samo kod mene, nego i kod drugih članova moje obitelji. Trebalo se dići i krenuti u pomoć, biti Veronika, Šimun Cirenac koji pomaže nositi drugima križ. Ustajanje, pad, pa ispočetka. Dogodio se dan, kada sam išla unuku po uputnicu, pješke i zabila sam se glavom, u novo postavljen prometni znak na trotoaru, nabila veliku čvrgu i razrezala čelo toliko da sam napunila rupčić krvlju do dolaska kod doktorice.
Takav kaos neminovno unese nemir i velik je trening, kako pronaći mir. Našla sam ga, u tišini, u koju sam se morala povlačiti u kući. Bez oltara, bez mogućnosti da stignem do crkve, koja je bila u posebnim planovima ovo korizmeno vrijeme. Pitala sam se, zašto mi je dragi Bog dopustio ovakve dane? Kao da mi je ukradeno dragocjeno vrijeme koje sam tako željela ovu Korizmu provesti više u crkvi. Kao da sam bačena u duhovnu pustinju, gdje nisam vidjela Isusa u Svetohraništu, niti u klanjanju ispred Presvetog Oltarskog Sakramenta, niti u Svetoj Hostiji.
Činio se tako dalek, nekoliko kilometara me dijelilo od njega, a opet tako blizu u križu koji sam osjetila. U tišini u kojoj sam ostala sama s Njim. U temperaturi koja trese tijelo, s glavom koja boli i na najmekšem jastuku, u nespavanju. Biti danima u polusnu, u kojem niti spavaš, niti gledaš, iscrpljujuće je. Ponekad se pitaš u kojem si to filmu.
Večeras, dok razmišljam o tim danima znam nešto drugo. Nije mi ukradeno vrijeme, darovano je. Da osjetim što znače kada ti se „pomrse“ planovi. Da shvatim uvijek ispočetka da nisam gospodar vremena. Da proživim tek mali dio suhoće i tereta Isusovog hoda u pustinji, kojeg se sjećamo kroz Korizmu, prepunog kušnji i zapreka. Da osjetim glad pored hrane u kući, kada zbog bolesti ne mogu jesti. Da potekne i koja kapljica moje krvi, da osjetim udarac i bol. Da vidim što znači kada si nemoćan, dok nosiš svoj križ, a trebaš u tim trenucima misliti na druge.
Korizma pretočena u život. Onda kada nisam mogla stići na Križni put, stigao je kući. Tek mali križ u odnosu na Isusov križ, koji sam trebala ponijeti ovu Korizmu. Ne znam je li kraj, ne znam što sutra nosi, ali pouzdano znam da nisam gospodar vremena.
Nitko mi nije ukrao vrijeme, Bog ga je uzeo za sebe, posvetio moje vrijeme tek malim trpljenjem, jer zna da veliko ne mogu iznijeti.
O Bože moj, kolika je tvoja ljubav, kada tako paziš na ovo svoje krhko stvorenje.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 19. 03. 2026.
