Foto: Aleksandar Gospić

Piše: Biserka Krapić

Jutros u mom gradu velika bura. Dok teku pripreme za ispraćaj majke moje nevjeste, ovo burno jutro sjeća me na davni događaj, kada smo pod najvećim udarima bure, u povijesti našega grada, moj bratić i ja krenuli pripremiti ukop njegove majke, moje tete.

Pronašla sam stranicu iz dnevnika, jer je nemoguće mi zaboraviti te događaje, u kojima se Bog proslavio najvećim mogućim darom. Oprostom, milosrđem i blagoslovom tete koja bijaše izgubljena...i pronađena je.

Bog me upotrijebio da dođem do nje u njezinim zadnjim danima, budem s njom, vidim što se događa. Paralelno, dok smo ispraćali našega svekra i pripremali obilježavanje 25.-tog jubileja braka. Sve se sabilo u tih mjesec dana u kojima sam vidjela svemogućnost Onoga koji je sveprisutan, i sveobuhvatan. Paralelno su se događali filmski scenariji životnih priča, kojima sam bila sudionik i promatrač istovremeno.

Potpuno svjesno bilježila sam ono što je Bog odlučio napraviti te dane. Osjećala sam se kao pijun šahovske table, kojega vodi nevidljiva ruka.

Što se tiče moje tete, upotrijebio me da se izmiri s onima s kojima se trebala izmiriti, da moli za oprost zadnjim atomima snage. Scene koje su se događale na njezinoj samrtničkoj postelji bile su nestvarne, emotivne do bola, pomiješane istovremeno sa suzama radosnicama, gledajući kako je Bog silan u svim svojim djelima.

Da moja teta nije izgovorila riječi, koje su me potakle da ju pitam, želi li možda svećenika, nikada se ne bih usudila pitati ju to pitanje. Jer, biti aktivist Jehovinih svjedoka 30 godina, nije mala stvar.

Ali, Bog je složio nevjerojatan slijed događaja, da duša shvati i zavapi. Kao da sam uživo promatrala Isusovu prispodobu o prvom i zadnjem radniku vinograda. Sve se pojasnilo.

Izvadak iz dnevnika s naslovom "Do vječnosti"

11.11.13.

"Vrlo jasan san, koji nije trebao iščeznuti koliko je bio jasan, ali ipak je... I buđenje u 05:20 s pjesmom

„Zajedno idemo križnim putem tim. I kada padnemo, ja dižem se s Njim. U blagom pogledu ja snagu uzimam, ne bojim se jer više nisam sam...“

Olujno jutro, nebo uskovitlano od sivih oblaka, i šuma koja se sva uzburkala od bure koja ju je lomila. To je bio jutros pogled s mojih prozora.

I pogled u naš život prepun bura i oluja, utvrđen u njima, da bi bio jednog dana bliže Gospodinu. Danas je točno godina dana od Lukine bolesti. Pero i ja otišli smo to jutro u crkvu na Gornju Drenovu, i od tog trenutka ništa više nije bilo isto. Dogodio se duhovni prijelom našeg života. Ostatak toga dana prošao je u agoniji straha... I dani u kojima smo shvatili, što je i gdje je Bog u našem životu, jer nam je spasio sina...

Hvala Ti Gospodine, što si to učinio s nama, što si nam utvrdio našu slabu vjeru tim događajem, što si nas vratio sebi, što si odlučio učiniti nešto s nama... Hvala Ti, što si spasio život našem sinu, što si pokazao toliko milosrđe, što si nam očistio puteve da Te možemo slijediti. Izlij svoga Duha na nas, da te možemo dostojno slijediti, da budemo onakvi, kakvi želiš da budemo. Pomozi našem sinu, vratiti se na Tvoj put, Ti možeš to učiniti. Taj događaj vratio je nas, molim Te, dopusti i imaj milosti i za njega. Znam da je Tebi sve moguće, i da mu možeš uputiti poziv.

Hvala Ti za sve bure i oluje, koje su nas dovele bliže Tebi, jer u svakoj smo spoznali Tvoju ljubav i Tvoju ruku, koja nas vodi kroz život. Ne želimo nikada više otići od Tebe, molimo Te da nam pomogneš na tom putu. Znaš što je u našim srcima, ali samo smo ljudi, koji će i dalje padati u svojim slabostima. Ojačaj nas, oblikuj i podari nam krjeposti, da budemo dostojan hram Tvoga tijela.

Ova jutarnja kataklizma podsjetila me na te događaje. Iako, kratko, jer odmah sam krenula po bratića, da odemo dogovoriti ukop i kremiranje. Neviđena gužva nije bila bez razloga. Olujno nevrijeme izazvalo je posvuda kaos. Počupane jumbo reklame, cijele konstrukcije, prometni znakovi, otkinute grane stabala, iščupana cijela stabla, izvrnuti kontejneri, razni leteći predmeti, limeni krovovi, branici automobila, svašta...

Samo Bog me spasio na putu do njegove kuće, jer odmah nakon što sam parkirala, napravila se velika kolona auta, zbog toga što se odvalilo cijelo stablo na cestu, i poklopilo dva auta u vožnji. Prošla sam neposredno prije toga tim putem. Hvala Ti Gospodine, što sam prošla neozlijeđena. Tisuću zapreka na putu do Drenove, ali niti jedna nas nije pokosila, niti obeshrabrila da ne odemo dalje.

Nisam osjećala strah, vozila sam slalom između svega, u dubokoj vjeri da mi se neće ništa dogoditi, jer Isus Krist me čuva, tu je sa mnom, i ništa mi ne može nauditi. Tu je s nama, i pomoći će i mom bratiću, da donese odluku kakvu treba. Tu je s nama, i neće dopustiti nikakvoj oluji i buri da nas zastraši na tom putu i vrati nas kući, gdje već vrebaju neki ljudi da ga odgovore i manipuliraju s njim.

Na Drenovi smo riješili sve što je trebalo vezano za ukop, i pustila sam ga da mi se očituje, da li zovem svećenika ili ne. Nadu mi je dao njegov odabir urne s oznakom križa na njoj. Gospođa koja je pratila naš odabir, ponudila je na taj njegov odabir, veliki drveni križ ispred urne... Nije odbio, i shvatila sam da je donio odluku. Kada je gospođa rekla da moramo definirati datum i sat ukopa, pitala sam ga da mi kaže što da radim, jer, ako želi svećenika, onda moramo dogovoriti kada je slobodan. I rekao je da ga zovem. Hvala ti Gospodine, što si ga prosvijetlio i izdigao iznad njegovih slabosti, da omogući ovo što si htio za njegovu mamu.

Vratila sam se kući teško, udari bure su bili toliki, da sam morala voziti jako polako, i jako čvrsto držati volan, jer sam plesala po cesti. Došla sam kući, sretna što sam stigla živa i neozlijeđena.. Ali, morala sam ići po Niku u vrtić, jer se evakuirao zbog krova, kojeg je bura počela dizati u zrak. Naišla sam na čempres koji je pao preko ceste, i provukla se ispod njega, jer nije bilo alternativnog pravca. Na televiziji rezime ove kataklizme izgleda zastrašujuće. Najbolje je bilo povući se u kuću i ne ići nigdje. Balon od bazena u zraku, krovovi vrtića, škola, kuća... Slika na internetu, vatrogasca koji leti s limom na kojem je nešto radio...

Kasnije sam zvala velečasnog, i dogovorili smo ukop tete. Zvala sam i unuku od moje tete, da dogovorim s njom ono, što ona mora učiniti. Vjerujem da je učinjeno sve što treba biti učinjeno, da njene ostatke u četvrtak položimo u grob u miru i Božjem blagoslovu. Vjerujem da Jehovini svjedoci neće raditi nikakve probleme, jer On to neće dopustiti...

Gospodine, Ti znaš kako ovo treba završiti, i učinit ćemo ono što si htio... Sve zapreke si maknuo, jednu po jednu, hvala Ti na vodstvu i putokazu... Znam da će sve biti u redu...

Poslije podne sam provela ni u čemu, u razgovorima s prijateljicama, koje se vesele našem jubileju. Osjećam jednu veliku radost kod svih, koji su najavili svoj dolazak, i vjerujem Gospodine, da si pozvao točno one koje želiš na taj događaj. Vjerujem da će taj događaj nekima od pozvanih biti poticaj za život s Tobom ispred sebe.

Bio bi to najljepši i najveći dar koji mogu dobiti u životu... Dar vjere kakav si nama dao točno prije godinu dana."

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 01. 04. 2026.