Piše: Perotim
Znaš, ne može uvijek sve biti onako kako bismo mi htjeli.
—Znam to.
Mislio sam da si tužna.
— Nisam tužna. Život nam donosi iznenađenja. Netko nas razumije, netko ne — tako je i tako će biti do kraja, kao što je bilo od postanka svijeta.
Netko nas razumije, netko ne. Vrlo je malo onih kojima se možemo istinski povjeriti i reći svoje brige, a posebno svoje želje.
— Da, razumijem.
Naši križevi su neizbježni. Sretni smo ako nam netko dođe ususret i pomogne nositi ih, barem dio života. Neki nemaju snage ni za vlastite, a kamoli da nose i tuđe.
— Za pomoći drugome nositi križ ne treba snaga, nego ljubav.
Dobro si to rekao… ali kao da je ljubavi nestalo.
Nikada ne gledajmo negativno na život. Pogledajmo u križ — samo je ljubav mogla prihvatiti taj čin žrtve. Na tom drvetu križa ljubav je pobijedila.
— Zar to nije bio kraj svega što je obećano?
Kako križ može biti pobjeda?
To je dobro pitanje. Pogledaj sada prema praznom grobu. Ta raspeta ljubav, koja nije bila dovoljno ljubljena, bila je razapeta i pokopana — ali treći dan pobijedila je smrt.
Uistinu, križ i raspeće ne bi imali smisla da nije bilo uskrsnuća.
Tako je križ, najveća sramota, postao najveća ljubav. Raspećem je pobijeđen grijeh i sve zlo ovoga svijeta.
Znači, u križu možemo pronaći mir i ljubav.
— Da, točno.
Najveća radost, najveći mir i najveći oprost došli su po križu. Prihvatila ih je ljubav koja je vječna — ljubav koja je bila od početka i po kojoj je sve stvoreno.
Ljubav koja se utjelovila. Ljubav koja nas ljubi više nego mi sami sebe.
— Ponekad mi je to teško razumjeti.
Znam, i meni je.
Ljubav koja nas je stvorila poznaje naše slabosti, naše mane, naše padove i naše uspjehe. A da bismo to mogli razumjeti, raspeta ljubav poslala nam je Duha Svetoga — Onoga koji nas jača, daje nam snagu, opominje nas i štiti.
Možda je i tebe Duh Sveti poslao meni u susret. On nas šalje tamo gdje možda sami nikada ne bismo pošli.
Prihvatimo to kao dar — i prepoznajmo sve ono dobro i pozitivno u tom susretu.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 06. 04. 2026.
