Foto i tekst: Biserka Krapić
Tako je to ovih dana. Tako je to uvijek kada se okupimo za blagdane, inače je ta kuća prilično prazna. Svi odlaze svojim putevima, netko u školu, netko na posao. Netko bliže, netko jako daleko. Svi neprekidno putujemo ovim svijetom, s kuferima ili bez njih.
Blagdani su prigoda za okupljanje u ovom užurbanom svijetu, u kojem svatko juri svojim putevima. Zapneš nekoliko dana oko dopreme, donošenja svega u kuću, spremanja, kuhanja, pečenja, čišćenja. Ponekad se i umoriš oko svega. Ali, kuća puna naroda, zaista može biti nagrada.
Uskrs nije samo pun stol hrane, niti uredna i čista kuća. Znamo čega se sjećamo na Uskrs, i što je bit i srž. Ipak, potrebno je i jedno i drugo.
Obitelj je ona baza iz koje sve ide. Zajedništvo izgrađuje čovjeka u svim mogućim smjerovima. Kada se sastane puno ljudi sa svim svojim različitostima, to može izgledati i kao da nije zajedništvo, gledajući sa strane. Različiti smo, različito se ponašamo, reagiramo. Neke zajednice su jako tihe, neke bučne. Kada se spoje jedne i druge, može izgledati nespojivo jedno s drugim. Ipak, samo okupljanje je već dobra namjera. Tu smo gdje jesmo, kakvi jesmo, svi sa svojim slabostima i vrlinama i želimo se naći zajedno.
Zajednica obitelji je uvijek sastavljena od dvije-tri generacije, i sve su prisutne u ovom svijetu, s onim što je oblikovalo njihove živote. Mladi i stari, nezreli i zreli, oni s dubokom vjerom i oni koji su u sumnjama. Zato ponekad jedni druge ne razumijemo. U obitelji se crpi sve, i lijepi i manje lijepi trenuci. Potrebni su i jedni i drugi, učimo se podnositi jedni druge, biti strpljiviji, a kada uključiš ljubav u cijelu priču, onda možeš sve podnijeti. Baš svaku situaciju. Pa i okrenuti je na humor, odmah ili s odmakom vremena, ako ne možeš odmah. Ako znaš koliko Bog ima strpljivosti s tobom samim, jasno ti je i da ti trebaš imati strpljivosti i za one koji su zalutali i otišli. Vratit će se, po Božjoj volji, ne tvojoj.
Jučer je naš najmanji član obitelji, koji broji tek četiri mjeseca i naučen je na mirnu atmosferu, bio šokiran jakim glasovima koji nisu njegova rutina. Iako nisu svađa, samo jaki glasovi. Odmalena učimo, da se trebamo privikavati na ovakve i onakve, i tonove, i naravi, i ljude.
Ima ljudi koji nemaju velike obitelji, nema tog naroda, i nisu zato manje vrijedni. Ne trebaju zato biti niti usamljeni. Ako nemaš obitelj, jer si je izgubio, na bilo koji način, ili je nisi niti imao, postoje bliski ljudi, s kojima možeš ostvariti obiteljsku atmosferu. Samo je pitanje da li želiš. Uvijek je bitan tvoj osobni iskorak.
Lijepo je imati kuću punu naroda. Za one koje voliš, ništa ti nije teško učiniti. Dok možeš, dok ti godine dopuštaju. Kada si kod kuće, kada si zdrav i dobro se organiziraš, ostaje vremena za sve.
Kuća puna naroda, i jedan član daleko od kuće, kojega smo mogli vidjeti samo preko kamere. Ali, u srcu s nama. I dok ovo pišem, upravo stiže stiker dva srca, iz Malezije, u poruci. Dva srca daju osmijeh...
Ne samo kuća, nego i život ovih dana, ispunjen narodom. Na ispraćajima naših dragih. U crkvama, gdje smo se okupljali, posebno u Velikom tjednu. U obredima prisjećanja na Onoga koji je donio pomirenje i razapeo se iz ljubavi, da bi se ispunilo djelo spasenja čovjeka, najavljeno po prorocima.
Još jedan Uskrs s kućom punom naroda, prošao je, i ulazimo u rutinu svakodnevice. Svaki dan koji je prošao, neponovljiv je. I nikada više ovakav isti, ovakvo isto okupljanje.
Ako i bude isto okupljanje, mi nećemo biti isti, jer vrijeme na nama ostavlja tragove raznih iskustava, zrelosti. Čovjek se mijenja izvana i iznutra tijekom cijelog života.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 16. 04. 2026.
