Foto: William Krause/Unsplash
Piše: Krešimir Stjepan Pećar (3/2026)
DIJAGNOZA: „NIJE MI NIŠTA!“
Na trodnevnom evangelizacijskom seminaru, izmučena prijateljica, nakon višesatnog iscrpljujućeg prevođenja na strani jezik, u temperaturi, bolesna, jedva govori… Pitam je nježno: „Kako si?“ Govori mi: "…slabo, umorno, bolesno i nikako…“. Ali nastavlja: „Dijagnoza - nije mi ništa! Terapija: potjudi se, bako!", citirajući poznatu anegdotu koju je, godinama ranije, znao pričati Utemeljitelj zajednice „Molitva i Riječ“ prof. Tomislav Ivančić.
Slušam je zadivljen kako govori. Hrabro nosi svoju bol i prikazuje svoju patnju Gospodinu. Time posvećuje sebe i svoje najdraže ljubavlju Vječnom. Neugasivom. Pravi primjer čistoće, čvrstoće, topline, strpljenja, hrabrosti, ljubavi... Njezina postojanost u kušnjama već obraća mnoge duše. Njezina bol sjedinjena s Kristovim patnjama postaje Dobrota neizmjerne vrijednosti. Postaje prava svjedočka tišina u šutnji, kad ne mora ništa govoriti jezikom, niti sricati usnama, jer njezina ljubav govori sve!
JOBOVI UZDISAJI U NAMA
Razmišljajući o tome, sjetim se Joba u teškoj duhovnoj i fizičkoj patnji: u bolnim čirevima danonoćno leži u pepelu i struže ih crijepom s posve ispucale kože… ostao je bez svega zemaljskog, bez posjeda, bez djece, bez zdravlja… ali, što je najgore, i bez tračka nade... Samo želi umrijeti da se završi njegova patnja.
„Kao što trudan rob za hladom žudi,
poput nadničara štono plaću čeka,
mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć’ mislim svagda: ‘Kada ću ustati?’
A dižuć se: ‘Kada večer dočekati!’
I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Put moju crvi i blato odjenuše,
koža na meni puca i raščinja se.
Dani moji brže od čunka prođoše,
promakoše hitro bez ikakve nade.
Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet’ sreće!“
(Job 7,2-7)
Ne srećemo li kroz naš život tolike slične situacije. Ponekad smo i sami slični Jobu… nije li dovoljna i neka mala bolest, smetnja, nemoć…pa da smo već spremni uzdisati i jadati se kako nemamo više razloga živjeti ovdje kad nas je snašlo tako nešto?
Isus dolazi ozdraviti i spasiti baš nas takve koji se, poput Joba, valjamo u pepelu svog beznađa i samosažaljenja. Isus ozdravlja svakoga od nas i govori: "...idemo dalje i u druga mjesta...".
„Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.
Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.«. Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.«
(Mk 1,32-38)
ZAŠTO SMO POTREBNI DRUGIMA?
Prof. Tomislav Ivančić, na toliko mjesta upozorava da samo ono što sam ja osobno prošao i u sebi ozdravio, mogu drugima prenositi i ozdravljati. U tome je i bit zajedništva, od osnovne čestice društva – obitelji, preko župe, molitvene zajednice, grada, naroda… svatko od nas ima nešto, a svi imamo sve. "Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći." (Heb 2,18).
Stoga se svakodnevno podsjećam da je svaki čovjek bitan, dragocjen i zaista nezamjenjiv. Moje stalno nesudjelovanje u punom zajedništvu, ponajprije onesposobljava mene (jedan štap lako se slama...), a s time značajno umanjuje sposobnost zajednice da se sačuva, raste, razvija i dosegne puninu poslanja (dobro svezan snop štapova teško je slomiti).
"Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan..." (usp. Lk 2,34), proročki je navijestio Bogorodici starac Šimun. Vrijedi ovo i za naše vrijeme, za naše živote. Vrijeme se zgušnjava, svijet tone u mrkli mrak iz kojeg nas samo svjetlo Kristovo može spasiti. Osloboditi. Saberimo se u snoplje zajedništva Vjernih, zaogrnimo se ruhom Nade. Neka nas vodi ruka Ljubavi..
Kristovo otkupiteljsko djelo nastavlja se preko mene… preko tebe… preko nas, pa tako i naših boli i nemoći, trpljenja... neuspjeha... protivština... time s njim postajemo suotkupitelji svijeta. ... i s time naše, inače uzaludne i štetne, duševne i tjelesne boli, postaju upravo moćno oružje radosti i dragocjeno blago ako u njima prepoznamo Isusovu blizinu i ljubav.
Želim ti dobar dan i sav blagoslov života u mojoj ljubavi. Želim ti mirnu noć u radosti spasenja. Stojim za tebe danju i noću. Ne puštam te. Ne dam te. Ne ostavljam te nikada ljubljeni čovječe!
…tvoj Isus…
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 15. 05. 2026.
