Foto i tekst: Biserka Krapić

Na prvi pogled samo krošnje. Ali povećana slika otkriva dvije ptice koje su sletjele dok sam pila kavu i gledala van. Sletjele su svaka na svoju granu.

Nisu se gurale jedna uz drugu, nisu smetale jedna drugoj. Možda da ne pukne grana, a možda što jedna drugoj ostavljaju dovoljno prostora, slobode.

Tako je i kod ljudi. Da bi bili zajedno, trebaju jedan drugome dati dovoljno prostora, ne gušiti jer gušenjem će izgubiti.

S druge strane, ako daješ previše slobode, može odvesti u kaos i kraj je priče. I u ljubavi umjereno jer može biti posesivno ili kaotično u ekstremima.

Glasam ipak za slobodu. Onu s kojom si svjestan da možeš odletjeti kad god želiš i gdje god želiš, jer te druga strana ne sprječava. Ali onu koja te zaustavlja da to ne učiniš, jer kada voliš i osjećaš se voljenim, nećeš iskorištavati niti zloupotrebljavati darovanu slobodu i ljubav. Ne možeš. Imaš u sebi kočnicu.

Sigurno nije dobar osjećaj da je netko s tobom jer osjeća samo obvezu, ili nema alternativu. Ili samo zbog toga da ima nekoga, ne bude usamljen, ili zato što nema gdje. Jedino ljubav opstaje. A ona je Božji dar i tvoje nastojanje da ju sačuvaš, boriš se za nju da opstane, jer može i nestati, i propasti.

I baš se pitam kako će ova priča završiti, jer jedna je odletjela, prije par minuta. A druga i dalje sjedi na grani. Tko zna hoće li se vratiti ili će ju ova potražiti. I koji je razlog ovog napuštanja. Privremeno ili zauvijek.

A ja se ne mogu zbog nje pokrenuti, da ju ne prestrašim.

Još uvijek čeka... a moje misli idu preko mora... I ja čekam...i čitam pristiglu poruku koja samo kratko želi dobro jutro i pita što će biti danas. Dovoljno za dobar osjećaj.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 11. 06. 2026.