Foto: župa Prenj

Piše: Biserka Krapić

Dobila sam danas u poruci sliku kako čitam u svojoj župi iza ambona. Slika je otvorila temu čitanja Božje riječi. I temu riječi NIKADA.

Slikana je nekog ljeta neke godine. Ne znam koje.

Čitam u župi od kako je u župu došao naš župnik vlč. Kristijan, 2017. god. Nakon što je moja šogorica čula da čitam u drugoj župi, kao voditeljica čitača stavila me na popis koliko god sam se opirala. U našoj crkvi je puno više ljudi, pa sam mislila da nije ista priča.

Nije mi bilo svejedno, iako sam bila svjesna da čitam u zahvalu Bogu i na Njegovu slavu i proslavu, i da nije važno je li ispred mene 5 ili 100 ljudi. A na župnom blagdanu i više.

Izlazak nikada nije lak, jer nosi veliku odgovornost da Riječ koju pročitaš može naći put do ljudskih srca. A naći će, ako je pročitana razgovijetno, dobro, jasno, glasno, interpunkcijski ispravno, s razumijevanjem, ni prebrzo ni presporo, autentično. Zato se u sebi strelovito pomolim Duhu Svetom da dođe po moćnom zagovoru Bezgrešnog Srca Marije, svoje priljubljene Zaručnice, i bude sa mnom. Dok to u sebi izgovaram, nestaju pitanja hoće li biti dobro pročitano.

Imam svakakvih iskustava kao čitač. Primila sam i kritiku, opravdano. Pročitala sam čitanje na pogrešnoj stranici, za parnu umjesto neparnu godinu. Nisam tada znala da oznaka trokutića znači da čitanje vrijedi za neparne godine, a oznaka četverokuta za parne godine.

Najviše sam imala i imam problema, čitajući dnevna čitanja, jer knjiga dnevnih čitanja ima mala slova. Pogotovo je teško od operacije mrene. Ponekad biram i kuteve, i osvjetljenje, nagib, namještam poziciju da bih pročitala.

Okulisti su mi rekli da se moram truditi čitati bez naočala, jer su mi ugradili dioptrijske leće, ali jedno oko mi je previše oštećeno i "šlepam se" na jedno oko. Drugo mi često služi samo da bi mi zamaglilo sliku i slova.

Na zadnjem pogrebu na kojem me vlč. Nikica molio da čitam, nisam vidjela niti jednu jedinu riječ, pa sam predala čitanje mojoj šogorica. Ona je vidjela i uletjela je.

Ponekad se borim za svaku riječ.

Biti čitač iza ambona za mene je nekada predstavljalo znanstvenu fantastiku. Ali, puno toga što sam mislila da NIKADA ne bih mogla, dogodilo mi se u životu. Kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu.

Danas znam da nema toga što se čovjeku ne može dogoditi i baš onda kada misliš da nešto ne bi nikada, dogodi se. Naučila sam lekciju.

Mislim da to Bog dopušta zato da te malo "spusti na zemlju", da shvatiš koliko si malen pred Njim i Njegovim planovima. I da se tvoji planovi i tvoje poznavanje sebe samoga, često izjalovi. Iznenadio se ponekad tome da se ne poznaješ.

Danas, kada govorim o nečemu što planiram, ako zaboravim reći na glas ili auditorij nije takav da bi razumio, u sebi se nadovežem "ako Bog da". Pa i kada mislim da se nešto po mom ljudskom gledanju ne može dogoditi, jer nešto ne mogu, ili ne želim, u sebi kažem da "mogu samo s Božjom pomoći". Pa i ako mislim da nešto ne bih učinila, jer poznajem sebe, varam se, jer se ne poznajem u svim situacijama. Pogotovo kada vidim nešto jako loše, i gotovo sam sigurna da ja to ne bih učinila, u sebi, i ako ne izgovorim, pomislim "ne daj Bože".

I to čitanje je jedna od situacija za koju sam mislila da se meni NIKADA ne može dogoditi, jer poznajem sebe.

Prevarila sam se, Bog me bolje poznaje, više nego ja samu sebe, i našao je način da to objasni, kao i da mi pokaže da s Njim mogu sve. Trebalo se samo dogoditi da nema tko čitati, i nisam mogla dopustiti da me strah, trema, stid zakuju za klupu, dok Bog od mene očekuje pomoć. I trebalo je u mislima imati potpunu vjeru da je Bog sa mnom u svakoj situaciji, i da će mi pomoći. I nestaje straha, obzira, stida, treme.

Možda nekoga ova priča pozove da se pokrene, kada mu netko kaže "možeš i ti to". Možda stigne poziv u srce. Za Krista, po Kristu, s Kristom i u Kristu.

Njemu za zahvalu, a svi imamo za što zahvaliti. Predati mu dar, koji je primljen od Njega.

Onome kome je Bog dao dar zdravlja, dar govora, zdrave oči, i noge, nema zapreke. Treba samo želja za učiniti nešto za Njega, za zajednicu ljudi koji dolaze na Euharistiju.

Kada shvatiš da si samo instrument, da Riječ putuje do srca ljudi, sretan si što imaš prigodu pomoći. Ne razmišljaš više bi li ili ne bi, ima li tko drugi. Dok možeš. Tu si, nenametljivo, ako treba. Ako ima mlađih, dovoljno drugih, zahvališ što možeš biti bez obveze, odmoriti. Sretan si što dolazi pomladak koji će te zamijeniti.

Svjestan događaja kada si pogriješio u čitanju, ostaješ u poniznosti. Za pogrešku treba tako malo. Pad koncentracije, ulazak u krivi red, zamagljeno oko. Svaki puta kada dođem do kraja i vratim se u klupu, u sebi zahvalim. Ili zamolim za oprost.

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 22. 06. 2026.