Foto: Shutterstock

Piše: Biserka Krapić

Tko bi rekao da je noćas grmjelo, da su munje parale nebo...

Tako je i u čovjekovoj nutrini. Jedan dan milost, radost, veselje, drugi dan križ. Svih vrsta, od pogleda na katastrofe poput jučerašnjeg nevremena, potresa u Venezueli, poziva u pomoć sa svih strana. Od Misija i Unicefa, Uličnih svjetiljki, Marijinih obroka, bolnica bez opreme, bolesnih koji trebaju pomoć.

Gledaš sve to paralelno s nepreglednim reklamama za putovanja u sve moguće destinacije naše zemlje i svijeta. Ponude, potrošnje, potražnje, oglasi, guraju se kroz sve teme, koju god otvoriš. Kaotično...

Puni mediji nepravde, rasprava oko kojekakvih tema. Važnih, životnih. Političkih, vjerskih, financijskih, povijesnih, kriminalnih. U neke se ponekad uključiš, ne možeš drugačije, jer želiš dati neki svoj pogled, doprinos. Ako ti je tema bliska, imaš argumente. Ponekad i doživiš svašta. Niske udarce, podcjenjivanja. Poniženje. Sve Bogu na slavu.

Može biti velika prijetnja miru. Ali ujedno i trening oprosta i milosrđa. I dobar osjećaj da si pokušao, napravio iskorak, bez obzira na sve.

Je li to izgubljeno vrijeme? Ovisi kako gledaš. Jeste, jer ne donosi ništa materijalno, a moglo je i posijati nemir. Nisi ništa dobio niti promijenio, a uznemirio si se. Za to vrijeme mogao si odmoriti, ili raditi nešto korisnije. Za sebe ili drugoga.

Nije, ako si svjestan sebe kao dijela šire zajednice. Ako znaš da i tvoj mali doprinos može nekome pomoći da promijeni mišljenje ili shvati različitost pogleda. Imati pogled samo na sebe je sebičnost, sebeljublje, egocentričnost, narcisoidnost, Kako god tko zvao.

Nisu svi na društvenim mrežama, pa nisu niti mjerodavne ni za što. U prevelikoj količini, može postati ovisnost. Nije svima niti dano da pišu. Ali, ako osjećaš poziv, dano ti je, piši.

Nije važno što tko misli, nego da si sam sa sobom na čistu zašto to radiš.

Jutros u statistici i razmišljanju o korisnosti i vrijednosti mobitela i svih njegovih dobrih i loših strana. Svakako je ubrzao kolanje svih mogućih informacija.

I od njega se branim vjerom, koliko me god uznemirava i napada crnilom u pogledu na svijet.

Pored svega što ti čini život, i što se u svakom trenutku radost može pretvoriti u tugu, jer si čovjek, s emocijama, ponekad kažeš: "ne treba mi još i to." A ponekad te izazove da moraš upravo to.

Neki će reći da imaš puno vremena, ne radiš ništa. Neki znaju da ti ne treba puno vremena da sažmeš misli u rečenice. Neki znaju da to radiš u predahu između poslova i da možeš stići.

Jučer je bilo prilično radno u mojoj kući. I svečano i burno, i bučno. Danas je smiraj i uzbuđenje oko slijetanja aviona s dragocjenim putnikom.

Uz molitvu za njega, za sve putnike i sve pogođene kroz sve moguće nedaće, za mir u svačijem srcu, pored svih nemira. Pa iako je tužno sve loše što se događa, i dalje s puno vjere da Bog zna bolje od mene zašto dopušta sve što se događa. I ono najgore gledajući ljudskim pogledom. Uvjerena sam da sve služi spasenju duša, na prvom mjestu.

Netko će reći praznovjerje. Meni se čini da ne postoji čovjek koji u nešto ne vjeruje. Samo ovisi što zoveš vjerom, a što praznovjerjem.

Netko će reći utjeha. I jeste, vjera u Boga je velika i utjeha i snaga. Čak i kada vidiš da čovjek vjernik može jako zalutati. Jer znaš da si i sam lutao ili zalutao. I sutra možeš opet. Ako nemaš svoj osobni odnos s Bogom u zajedništvu s drugima. Samo u zajedništvu se možeš oblikovati.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 06. 07. 2026.