Bog nas želi osloboditi svih naših briga. Od nas traži samo jedno: da mu to dopustimo.

Postoje razdoblja u životu kad se nakupe razočaranja, problemi u odnosima s ljudima koji su nam dragi, osobni neuspjesi ili poteškoće, te postanemo krajnje obeshrabreni. Katkad je to početak prave depresije koja traži liječničku intervenciju (a to se ne događa samo drugima!). Češće je riječ o samo prolaznim kušnjama. Kako se pridignuti? Kako se ponovno uznadati? Psalmi nam pokazuju put izlaska iz noći.

»Ta dokle, Gospodine, dokle ćeš me zaboravljati?« (Ps 13,1) Bog se čini tako dalek da čak počinjemo sumnjati da uopće postoji. U napasti smo da prestanemo moliti. Mislimo da je molitva dobra samo kad smo puni ljubavi i zahvalnosti… A kad nam je srce ražalošćeno, više ne molimo, jer nam kroz usta izlaze samo gorke riječi.

I što onda? Zašto Bogu ne reći svoju gorčinu? Kako će on moći »okrenuti naš plač u igranje, skinuti kostrijet s nas i opasati nas radošću« (usp. Ps 30,12) ako se odvraćamo od njega? Biblija je puna izraza jada i tjeskobe. Zar i sam Isus nije prije smrti rekao »Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mt 27,46)?

»Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti« (Ps 55,23). Bog nas želi osloboditi svih naših briga. Od nas traži samo jedno: da mu to dopustimo. Da se ne stidimo sve mu predati, čak i ono što nas ponižava, što nam izgleda odbojno i vrijedno prijezira. Jedna jedina trula voćka može iskvariti cijeli sanduk zdravog voća. Jedna jedina trula klica koju se nismo usudili prikazati Gospodinu dovoljna je da nas ispuni tugom i gorčinom.

»Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!« (Ps 51,4) Bog ne očekuje da mu prikažemo samo svoja dobra djela i svoje križeve. On želi da mu predamo i svoje grijehe, jer njegova je radost u praštanju.

Jednog je dana Isus pitao svetog Jeronima koje je njegovo najdragocjenije dobro. Jeronim je nabrojio sve što je Bogu prikazao: dugotrajne postove, duge sate molitve, djela ljubavi itd. Isus je očekivao još nešto, a Jeronim nije znao što da mu još prikaže. »A tvoji grijesi?« upitao je Isus. »Zašto mi ne predaš svoje grijehe?«

»Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi« (Ps 37,5). Kad više ne znamo na čemu smo i kad nas tjeskoba odvede u tamu, potrudimo se više nego ikad »prepuštati Gospodinu putove svoje« čineći korak po korak njegovu volju kroz male stvari svakodnevnog života. Potrudimo se u punini živjeti sadašnji trenutak ne brinući se ni za što drugo. Jedino što je važno, jedino što ovisi o nama, jest činiti Božju volju sada i ovdje. Sve ostalo ovisi o njemu. Nemojmo se nepotrebno mučiti! Tražimo kraljevstvo Božje i sve će nam ostalo biti nadodano.

»Svaki ću dan tebe slaviti, ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka« (Ps 145,2). Svaki dan, pa i onda kad sve ide naopako, možemo Gospodinu reći bar jedno »hvala«. Čak i najcrnji dan ima svoju zlatnu nit: osmjeh djeteta, ljepotu krajolika, nježnu gestu, neočekivani susret i što sve ne? Naučimo djecu da ne zaspu prije nego što su rekli hvala Gospodinu: ne neko rastreseno, nejasno i bezlično hvala, nego konkretno hvala za nešto konkretno. Što više zahvaljujemo, to ćemo naći više razloga za zahvaljivanje. Zahvaljivanje nam otvara srce i oči za Božja čudesa.

»Bože, tminu moju obasjavaš (…) Ti me opasa snagom za borbu« (Ps 18,29.40). Bog noć ne uklanja, nego je osvjetljava. Ne oslobađa nas borbe, nego nam daje sve što nam je potrebno za hrabru borbu sve do pobjede. Kako god tamna bila naša noć, kakve god bile naše životne borbe, budimo sigurni da u uskrsnulom Kristu već imamo pobjedu.

Imajmo u njega bezgranično povjerenje i uskoro ćemo pjevati sa psalmistom: »Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih« (Ps 63,8).