Zornica. Alarm na mobitelu opet mi odašilje neke mile zvukove prirode, pjeva ptica, vode… Imam osjećaj da ima želju uvesti u neki novi san nakon buđenja. U život gdje je sve bajka i opušteno kao u prirodi. Je li moguće stvarno? Je li moguće da i mi od života napravimo barem i nalik nečem predivnom kada se stalno žalimo na neke negative?
Foto: Quo vadis Croatia
Zornica. Odmah nakon buđenja, još dok svjetlost dana nije ušla u naše mjesto hrlimo Mu! Zar to nije predivan početak dana!? Dok (skoro) ništa još uradili nismo, čuti Njegovu riječ, susresti se s Njim, predati Mu sve, pjevati Mu i primiti Ga. Onda zasigurno nema mjesta onoj ''uspavanoj vrevi'' dana, raznim noćnim morama u našim danima. Zar našim odlascima na zornice ne vidimo više svjetlosti u našim životima?
_________________________
Piše: Ivana Rajič,
studentica Studija hrvatskog jezika
i književnosti i povijesti
_________________________
Ta svjetlost mora biti veća, moramo je vidjeti. Nakon svakog susreta s bilo kime uvidimo nešto novo, drukčije se osjećamo. A kako se ne osjećati bolje i ljepše nakon susreta s najboljim Prijateljem čiji dolazak toliko čekamo!? U tom vremenu dok čekamo Svjetlo svijeta koje je davno pobijedilo tamu svojim dolaskom u noći i svojim uskrsnućem. (Pro)budimo se i pogledajmo oko sebe. Svjetlost zore nam je dana da pogledamo i u sebe i oko sebe. Vidimo bližnjeg, uputimo riječ, imajmo hrabrosti za nešto lijepo, jer zašto se bojati nečega što može izići na dobro i lijepo? Pa čak ako i ne bude tako, pokušajmo, jer će nam On uvijek dati bolju priliku ako ta nije bila za nas. Neka nas zornice (pro)bude za doček svjetlosti dana i Svjetlosti naših života. Jer kada smo u tami, ništa ne vidimo.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 03.prosinca 2022.
