Franjevci objašnjavaju: „Žensko tijelo je u određenom smislu svetije od muškog jer je njezino tijelo sposobno donijeti život, novu ljudsku osobu stvorenu na sliku i priliku Božju s udahnutom besmrtnom dušom koja će trajati svu vječnost. Budući da žensko tijelo ima ovu moć i dostojanstvo, potrebno se prema njemu odnositi s poštovanjem i ono mora biti ‘zastrto’ čednom odjećom. Nečedna odjeća profanira njegov svet karakter.”

Foto: Ilustracija

Drugi vid: duh čednosti
Drugi vid kršćanske čednosti - biti ispunjen duhom čednosti – ne odnosi se na opasnost od smrtnog grijeha (ako postanemo prigodom za grijeh protiv čistoće), nego na to da moramo naučiti odijevati se na način koji odgovara kršćanskom dostojanstvu. To znači da svrha odijevanja nije tek naša ugodnost i užitak nego poštivanje i izgradnja bližnjega, kao i to da budemo zdrav kvasac u tijestu društva i iznad svega da ugodimo Bogu. Za mnoge, ovo će značiti žrtvovanje vlastitih želja, ugodnosti i navika kao i žrtva suprotstavljanja popularnim načinima odijevanja koje donosi Kulturni prevrat.

Suvremeni čovjek pridaje malo vrijednosti tradiciji (i kulturnoj i vjerskoj), možda zbog napretka u tehnologiji zbog kojeg se sami sebi činimo nadmoćnijima od prijašnjih naraštaja, pa zato olako odbacujemo tradiciju u korist računice, ugodnosti ili čak želje za novotarijama.

Potreba za razlikovanjem
Najprije primijetimo da je tradicionalna odjeća muškarca i žene različita, njihova se odjeća jasno razlikovala. U suvremenoj kulturi postoji opasno nastojanje da se smanje ili uklone razlike između muškarca i žene a s time i njihove komplementarne uloge. Nije li najčešći i najomiljeniji način odijevanja i za muškarce i za žene sveden na traperice i pamučnu majicu? Ipak, Bog ih je “stvorio muško i žensko” (Post 5:2); stoga iako su jednaki po dostojanstvu ipak su zamišljeni da budu različiti jedno od drugog. Toliko da Biblija kaže: “Žena ne smije na se stavljati muške odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine. Tko bi to činio bio bi odvratan Jahvi, Bogu svome...” (Pon. Zakon 22:5) O ovome o. William C. Breda, piše u članku “Odgovarajuća odjeća nas čini ljudima” u izdanju “The Wanderera” 1981.:

„Čini se da se među mnogima održava pogrešno mišljenje da se odijevamo radi zaštite od vremena i hladnoće a kada dođe toplo vrijeme možemo se kretati neodjeveni i polugoli. Ovo je razmišljanje površno... Bez odgovarajuće odjeće i različitosti odijevanja mi jednostavno uopće nismo ljudi. Načinom na koji se odijevamo predstavljamo sebe, izražavamo svoju muževnost i ženstvenost... obznanjujemo svoja vjerovanja i uvjerenja, kao i svoje nakane i namjere te pokazujemo svoje ukuse i težnje.

Zašto je haljina dostojanstvenija za žene? Chesterton ističe da zbog toga što je takva odjeća dostojanstvenija “kada muškarci žele biti sigurni u svoj dojmljiv nastup kao suci, svećenici ili kraljevi, odijevaju halje - duge razvučene odjevne predmete ženskog dostojanstva”.

To je odjeća koja označava posebnu čast njihove službe i ona kod drugih pobuđuje poštovanje. Policajac bi se mogao žaliti da bi mu zgodnije bilo raditi u majici i trapericama. Ali ako bi to bilo dopušteno on ne bi bio prepoznat kao službenik niti bi mu se zbog te službe iskazivalo dužno poštovanje. Zato policajci nose odoru i poštuje ih se i uvažava kao službenike zakona. Na isti način žene bi mogle reći da su im hlače ugodnije i jednostavnije ali na taj bi ih se način manje poštovalo i prepoznavalo kao žene. Prema njima se odnosi kao prema drugim muškarcima, a kada ih se percipira kao žene to iziskuje i poštovanje muškaraca dok proslavljaju svoju, od Boga danu, ženstvenost.

Poštovanje prema ženskom tijelu
Razlog zašto je “unutrašnja potreba za uzdizanjem...časti puno jača kod žena” Franjevci objašnjavaju: „Žensko tijelo je u određenom smislu svetije od muškog jer je njezino tijelo sposobno donijeti život, novu ljudsku osobu stvorenu na sliku i priliku Božju s udahnutom besmrtnom dušom koja će trajati svu vječnost. Budući da žensko tijelo ima ovu moć i dostojanstvo, potrebno se prema njemu odnositi s poštovanjem i ono mora biti ‘zastrto’ čednom odjećom. Nečedna odjeća profanira njegov svet karakter.”

Nekadašnji kardinal Giuseppe Siri objašnjava učinke koje ima žensko nošenje hlača na obitelji i društvo: 1) utječe na samu ženu mijenjajući njenu svojstvenu žensku psihologiju; 2) pogađa ženu kao bračnu družicu kvareći odnose među spolovima; 3) pogađa ženu kao majku svoje djece, narušavajući njeno dostojanstvo u očima djece.“

Nastavlja s razradom svake od ovih točaka:
S obzirom na “ženama svojstvenu psihologiju”, objašnjava da je “ono što potiče žene da nose mušku odjeću uvijek oponašanje, štoviše natjecanje s muškarcem kojeg se smatra snažnijim, manje sputanim, neovisnijim.” I najmanje poznavanje povijesti otkriva uistinu da je težnja “biti poput muškarca” bila ženama motiv da počnu nositi hlače. Danas se ovo teško može smatrati svjesnim motivom žena koje nose hlače. Većina ih nosi jer ih se smatra prihvatljivima ali i radi ugodnosti. Ipak kardinal naglašava da “odjeća koju nosimo iziskuje, nameće i mijenja naše kretnje, stavove i ponašanje do te mjere da iako se tek izvanjski nosi ona nameće određeni mentalni sklop iznutra.” Stoga je nošenje hlača ”vidljiva pomoć izgradnji unutrašnjeg stava ‘biti kao muškarac’ i donekle “pokazuje njenu reakciju na ženstvenost kao na inferiornost a u stvari je to samo različitost.”

Koliko je žena, a time i cijelo društvo, u stvarnosti ovim pogođeno pa i nesvjesno? Jesu li one i dalje srce svojih obitelji sa željom da ostanu kod kuće sa svojom djecom? *Podvrgavaju li se još uvijek autoritetu svojih muževa kako nas vjera uči? Jesu li postale neovisnije i žele biti vani u svijetu, natjecati se s muškarcima, biti hraniteljice i glava obitelji? Svi dokazi upućuju na to da su ova kretanja već znatno izmijenila psihologiju žene u društvu. Kako će katoličke žene ispuniti svoju od Boga danu žensku ulogu ako ne očuvaju svoj istinski ženski identitet?

U pogledu “žene kao majke djece”, kardinal kaže da “sva djeca imaju nagonski osjećaj za čast i pristojnost svoje majke”. Tako da, iako “dijete ne poznaje definiciju izloženosti, nepristojnosti ili nevjere... ima urođeno šesto čulo da ga prepozna kada se pojavi, od njega pati i njime može biti u duši gorko povrijeđeno.” U ovome vidimo potrebu za očuvanjem dostojanstva ženske čednosti ne samo u javnosti nego i unutar kućne crkve.

Očito je da se kardinalova zabrinutost ne odnosi na to da se ženama što zabranjuje nego da im se pomogne da očuvaju svoju prekrasnu, profinjenu ženstvenost toliko presudnu za zdravlje obitelji i zdravo društvo. Bog ih je je načinio muško i žensko; o, kako svijet pati kad izgubi taj ženski element! A kaže se:” Ruka koja njiše kolijevku vlada svijetom.”

Dalje u svom pismu Siri nastavlja: Iz milosrđa se borimo da naš svijet ne obljutavi, borimo se protiv napada na one razlike na kojima počiva nadopunjavanje muškarca i žene. Kad vidimo ženu u hlačama ne mislimo samo na nju nego na cijelo čovječanstvo, što ako se žene sasvim maskuliniziraju? Nitko neće imati koristi u budućnost u kojoj će vladati neodređenost, nejasnost i mane.

Kardinal nastavlja da unatoč trenutnoj šteti koju donosi “nepristojnost”, šteta koju će uzrokovati žene noseći hlače “neće se očitovati u kratkom vremenu” nego će biti polagana i neprimjetna. Posljednjih 40-ak godina od ovog upozorenja hlače su na ženi sve više postajale pravilo, a tako nestaje i razgraničenje između muževnosti i ženstvenosti i njihovih komplementarnih uloga. Nažalost, ovih je 40-ak godina bilo dovoljno da se osvjedočimo o uznemirujućim posljedicama koje je dalekovidni kardinal s bojazni nagovijestio.

Katolička zdravstvena udruga u posljednjem otvorenom pismu biskupima Sjedinjenih država objašnjava da je poremećaj identifikacije spola glavni razlog koji uzrokuje sklonost stanju istospolne privlačnosti. Svi se rađaju kao muško ili žensko ali moraju naučiti (osobito od roditelja istog spola) što znači biti muškarac ili žena. Ako to dijete ne nauči i raste sa slabim spolnim identitetom postoji velika mogućnost da bi moglo razviti istospolnu privlačnost. Katolički psiholog Gerard van den Aardweg (u knjizi “Bitka za normalnost”) kaže da je u kulturama (čak i najprimitivnijim i poganskim) gdje postoji “jasna razlika između djevojčica i dječaka”, homoseksualnost vrlo rijetka, ako ne i nepostojeća. (...)

_____________

Prvi dio ovoga članka pročitajte na poveznici „Kultura i pristojnost odijevanja” u kojemu promišljamo o odijevanju u crkvi i izvan nje te što odjeća govori o nama samima, ali i koju poruku šaljemo drugima. Članak je izvorno objavila Frama Posušje.

Objavljeno: 27. svibnja 2021.