Franjina aktualnost u današnjem svijetu počiva na njegova tri temeljna uvida koja posebno dotiču senzibilitet i želje mnogih suvremenih muškaraca i žena, a to su: traženje Boga, potreba za bratstvom te poštovanje i briga za stvoreni svijet.

Foto: ncronline.org

Prije nešto više od osamsto godina (1209) Franjo Asiški izišao je pred papu Inocenta III. da zatraži „dopuštenje“ kako bi mogao živjeti po Evanđelju. Jedan nasuprot drugom stajala su dva vrlo različita čovjeka, dva kršćanina katolika, ali s iznimno različitim osobnostima i pogledima na život i svijet. Inocent III. formiran i opijen pesimističnom duhovnošću svoga vremena, napisao je čak i knjigu De contemptu mundi (O preziru svijeta), nasuprot Franji zaljubljenom u sve stvoreno.

Inocent III. bio je uvjereni zagovornik prevlasti „duhovnog“ nad „vremenitim“, živio je u uvjerenju da namjesnik Kristov na zemlji ima dva „mača“ i dvije vlasti. Franjo je žarko želio odvratiti svoju braću od bilo kakve vlasti, arogancije i superiornosti. On ne traži neprijatelje vani, smatra da su najveći čovjekovi neprijatelji mane i grijesi, dok  Inocent III. posvuda vidi neprijatelje: u kršćanskim vladarima koji se povremeno osamostaljuju i koje on udara anatemom, heretici koji posvuda „ugrožavaju“ stabilnost Crkve, pauperistički (siromaški) pokreti koji traže povratak Evanđelju, pa sve do katara i albigeneza protiv kojih pokreće rat i organizira inkviziciju.

Jedan laik, Franjo iz Asiza, obučen u dronjke došao je pred raskošnu i arogantnu Rimskom kurijom tražeći nešto potpuno „skandalozno“ – dopuštenje da može živjeti cjelovito Evanđelje. Želja mu je bila odobrena, Papa je prihvatio Franjin propositum vitae (nacrt života).

U ovom tekstu pokušat ćemo pokazati zašto je Franjin nacrt života nadahnjujući za današnji svijet te što danas čini aktualnim duhovno iskustvo Franje Asiškog. Ta aktualnost Franje Asiškog u današnjem svijetu počiva na njegova tri temeljna uvida koja posebno dotiču senzibilitet i želje mnogih današnjih muškaraca i žena, a to su: traženje Boga, potreba za bratstvom te poštovanje i briga za stvoreni svijet.

Franjo Asiški i njegovo originalno traženje Boga  

Franjo se već od početka približava Bogu na način različit od tadašnjeg uobičajenog traženja Boga (quaerere Deum), koji je Boga doživljavao više kao doktrinu. Franjo pak doživljava Boga kao osobu, i to kroz osobni poziv na obraćenje, koji osjeća da je upućen upravo njemu, osobno. Poziv koji od njega traži promjenu, koji ga velikom snagom privlači „prema gore“, prema „nevidljivim stvarima“:

Franjo ih je slijedio (svoje prijatelje u zabavi). U ruci je imao štap kao njihov vođa, ali se od njih tijelom polako povlačio, jer je svom dušom za ono što su oni radili bio sasvim gluh, a u srcu je pjevao Gospodinu. Tada je već bio obuzet tolikom božanskom slatkoćom, kao što je sam pripovijedao, da to nije mogao iskazati. Nije se mogao ni s mjesta pomaknuti. Obuzela ga je tada neka duhovna milina koja ga je svom silom vukla prema nevidljivim stvarima (2 Čel 3,7: FI 696).

Franjo ne „traži“ Boga, nego se osjeća privučen Bogom i ponukan na radikalnu promjenu. Osjetio se pozvanim po imenu od nekoga u kome jedino vidi mogućnost ostvarenja svoga života. Put ka tom ostvarenju za njega predstavlja najveće Dobro.

Onaj koji potiče u Franji želju za promjenom, za većim dobrom, postaje sve vidljiviji i jasniji čim ova želja postaje konkretnija u susretu sa svijetom, prije svega svijetom ljudi, muškaraca i žena, koji nešto očekuju od njega. To je svijet patnje, bijede, marginaliziranosti, svijet koji je personificiran u osobi gubavca. Taj se svijet pred Franjom pojavljuje kao pitanje i izazov. Franjo s tim ljudima osjeća duboku povezanost, želi postati jedan od njih, biti njihov manji brat. Smatra ih većima od sebe zato što u njima otkriva Božju prisutnost.

Ovdje se nazire prvi element aktualnosti Franje Asiškog u današnjem svijetu, koji je snažno obilježen nihilizmom. Iako se suvremeni čovjek često zatvara u sebe i sve manje odgovara na poticaje Crkve, ipak ima snažnu potrebu za radikalnim preokretom vlastite egzistencije, pogotovu ako je ona ispražnjena od smisla. I današnji je čovjek, poput Franje, osjetljiv na osobni poziv zbog čega osjeća snažnu simpatiju prema ovom svecu i njegovoj zapanjujućoj duhovnoj avanturi. U primjeru života Franje Asiškog, bez obzira na osobno iskustvo i uvjerenja, mnogi se osjećaju na određeni način „uvedenima“ u sferu duhovnog. I vjernici i nevjernici osjećaju da je Franjo imao autentično i snažno iskustvo Boga. On kod ljudi ne izaziva neprijateljstvo i odbijanje, što nije uvijek slučaj s drugim duhovnim ponudama. Njegovo „traženje“ Boga i životna radost u predanju Bogu poticaj su suvremenim ljudima koji imaju dublji duhovni senzibilitet.

Traženje nekoga tko se može doživjeti kao brat

Drugi Franjin genijalni uvid, koji ostaje trajno aktualan, jest upravo na ovom području odnosa prema drugom čovjeku, koji je brat, jer svi imamo zajedničkog Oca.

Ovaj odnos prema drugome postaje posebno problematičan upravo u naše vrijeme, posljednjih godina, kada su komunikacijske mogućnosti dosegle neslućene razmjere. Stječe se dojam da smo sa svima povezani, distance su se smanjile u svakom pogledu, ali istovremeno i jednostavni pozdrav koji zadire u našu „privatnost“ postaje težak. Želimo se baciti čitavim bićem u globalni svijet, ali samo virtualno, neobvezujuće, dok sa stvarnim ljudima sve teže ostvarujemo i minimalnu komunikaciju. Znanost i tehnika nam svaki dan daruju neki novi izum koji nam olakšava život. No, naša najveća potreba ostaje uvijek ista: naći nekoga s kim ćemo razgovarati. Otvoriti srce nekome tko te sluša i slušati drugoga je tipična potreba naše ljudskosti. Drugi nije samo netko komu se odlučuje dati određeni prostor i odnos, koji u potpunosti mogu kontrolirati, po svojim željama i potrebama. Drugi je osoba s kojom ulazim u odnos, a ne kontroliram je, nikada ne znam kako će završiti, jer drugi uvijek ostaje tajna.

Današnji čovjek pati zbog manjka autentičnih odnosa i stoga s nostalgijom gleda na Franju Asiškog u čijem odnosu prema ljudima osjeća bratsko prihvaćanje.
Franjo je želio da bratski odnosi vladaju prije svega u njegovoj zajednici,  želio je zajednicu slobodnih ljudi koji su se odlučili živjeti po Duhu i koji se daruju jedan drugome, bez obzira na konkretne uloge i službe.

Franjo, i kasnije franjevaštvo, njeguju ideal povjerenja u čovjekovu dobrotu, povjerenja u učinke Božje milosti na slobodnog čovjeka, povjerenja u dobrotu stvorenog svijeta. Konkretne posljedice toga ideala su potpuno poštovanje duhovnog procesa svakog pojedinca, vjernika ili nevjernika, odbacivanje svakog sustava koji ograničava osobnu slobodu, optimistično se nadajući da će u toj igri slobode „pobijediti“ onaj tko više ljubi.

Franjevački model odnosa među ljudima je neka vrsta spajanja dvaju principa: bratskog i materinskog, u kojem treba izbjeći stav prevelike samostalnosti i autonomije, u smislu: „zar sam ja čuvar brata svojega?“, i onaj previše materinski i zaštitnički: „poštujem te, ali ne sm. svibnja iješ razmišljati različito od mene!“ Franjevački model bi trebao ujediniti ta dva aspekta i težiti odnosima u kojima se braća i sestre međusobno uvažavaju u različitosti, ali se i međusobno brinu jedni za druge.

Nema ljudskog djelovanja, truda ili moći koji bi bili u stanju stvoriti savršeno društvo, uspostaviti u potpunosti pravedne, štoviše, bratske  odnose među ljudima. Ali ova težnja treba trajno ostati živa da bi neprestano poticala čovjeka da ide naprijed, da se angažira i dadne doprinos u poboljšanju i ostvarenju boljeg svijeta. Bez ljudi koji iskreno rade na uspostavljanju bratstva među ljudima, život bi na zemlji ubrzo postao bljutav.

Foto: kapucinileopoldzagreb.com

Briga za stvoreni svijet

Treći element koji izaziva simpatiju kod većine ljudi koji su se susreli s Franjom iz Asiza je njegov odnos prema prirodi i općenito prema stvorenjima. Suvremeni čovjek je svjestan da je zlouporabio stvoreni svijet do granica nedopustivog. Svjestan je toga, ne samo što je sve češće i sam žrtva prirodnih katastrofa koje imaju svoj uzrok upravo u toj zlouporabi, nego i zbog toga što se danas zna koliko će u skoroj budućnosti morati platiti prelaženje te granice.

Franjo Asiški želi uspostaviti nove odnose ne samo s ljudima, nego i sa svim stvorenjima. Odnos koji ne traži stvorenja da bi ih posjedovao, nego ih sve poziva po imenu, u njima vidi ljepotu i dobrotu Božju.

Franjin stav prema prirodi i stvorenjima osigurava čvrsto uporište franjevcima danas i svim ljudima dobre volje, da se uhvate u koštac s problemima ekologije i ambijentalne pravednosti.

I danas vrijedi primjer sv. Franje Asiškoga i njegova poticajna snaga. Znajući za isprepletenost s okolišem i u svijesti da je čovjek nužno upućen na skladni i svjesni odnos s prirodom, franjevci se zalažu za štedljivu uporabu zemaljskih dobara. Za ovo je potrebno:

• Shvatiti da se napredak ne sastoji u skupljanju materijalnih dobara, u provođenju politike moći te u bavljenju samo sadašnjošću, nego i u odgovornosti za budućnost;
• Zalagati se za poštovanje prirode i za neupitnu vrijednost svake osoba, svih zajednica i kultura;
• Shvatiti da se alternativni program može ostvariti uključivanjem svih, osobito mladih;
• Priznati da je potrebna uzdržanost, mjera i ravnoteža u gospodarstvu, odbacivanjem tehnologija koje razaraju prirodu i škode ljudskom zdravlju kao i cijelom društvu;
• Svratiti pozornost na problem gladi u svijetu, koji je jasni znak krize okoliša, i na neravnopravnu podjelu resursa, što svoj razlog ima u izobličenim tržišnim mehanizmima;
• Osigurati da tehnologija, jedan od specifičnih izražajnih oblika čovjeka i njegove kreativnosti, ne nanosi štetu. Tehnika će tek tada zadovoljiti potrebe ljudi kad bude iskorištena poštujući dostojanstvo čovjeka i drugih živih bića;
• Proučavati povijest i u različitim kulturama čovječanstva otkriti iskustva koja omogućavaju planiranje alternativne budućnosti i stvaranje sustava društva koja će stajati u uzajamnoj ovisnosti.

Prije više od osamsto godina, mladići iz Asiza, kao što su Bernard, Leon, Rufin, Anđelo i drugi, privučeni primjerom Svetog Franje, odlučili su pridružiti mu se, formirajući tako obitelj, franjevački pokret koji i danas predstavlja najrasprostranjeniji duhovni pokret u Katoličkoj crkvi.

Od toga vremena franjevci i franjevke su neizbrisivo utiskivali svoj pečat u duhovno biće mnogih naroda. Puno je vrijednosti kojim je franjevaštvo obogatilo i našu kulturu i duhovnost. Ukoliko ostanemo vjerni temeljnim uvidima Franje Asiškoga, njegova bi karizma mogla trajno ostati aktualna u našem svijetu.

Izvor: Polis.ba/fra Marinko Pejić
Objavljeno: 19. svibnja 2021.