Od Pilata do Golgote

„Pilat reče: „Doveli ste mi ovog čovjeka pod optužbom da potiče narod na pobunu. Evo ja ga pred vama ispitah i ne nađoh na njemu ni jedne krivnje za koju ga optužujete... Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt“. Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu.“ (Lk 23, 14.,22-25).

Isusu su natovarili križ, utjelovljenje i simbol svih patnji cijelog svijeta. Isus nas je ljubio i zato uzeo na sebe naše grijehe. S njima je morao uzeti i naše terete, naše križeve, sve plodove naših grijeha.

Put od Pilata do Golgote nije dalek, ali za Isusa koji je već prolio toliko krvi i sav izbičevan, put je pretežak. Počeo je padati pod križem. Vojnici, bojeći se da ne bi umro prije izvršene kazne, što bi za njih bio propust, prisile nekog prolaznika, da mu pomogne nositi križ (prema predaji bio je to Šimun koji se kasnije s obitelji obratio na kršćanstvo, preselio potom u Rim, i postao biskup u Bosri – Arabija).

Mjesto razapinjanja je bilo izvan gradskih zidina, uz glavnu cestu, da ga svi vide i da bude opomena svima kako bi se stvorilo ozračje straha.

Kad je povorka izašla iz grada, našle su se tu žene koje plakahu. Jeruzalemke su. Isus koji inače ne otvara usta na svom križnom putu, samo ovaj put progovara. Upozorava ih da ne plaču nad njim nego nad Jeruzalemom.

„I dovukoše ga na mjesto Golgota, što znači lubanjsko mjesto“. Matej naglašava kako se Isus teško uspeo na Kalvariju, gotovo su ga morali vući.

Isusu tada svukoše njegove haljine. Po rimskom običaju, osuđenici su i prilikom nošenja križa bili goli. No taj običaj nisu prakticirali među Židovima kojima je to bilo odvratno, pa su rupcem prekrili Isusove bokove.

Prije samog razapinjanja osuđenicima su davali piti vino pomiješano s mirom – žuči, što daje gorki okus, da ublaže muke raspetih. Isus ga je samo okusio, iz zahvalnosti prema suosjećanju žena koje su mu ga spremile, jer je htio u punoj svijesti pretrpjeti svoju patnju.

Samo razapinjanje evanđelisti ne opisuju. Kažu samo jednu riječ: „Razapeše ga“. Koliko strave, jeze, neljudskosti, ima u toj riječi pred najokrutnijom mukom. Osuđenika su pribijali na poprečnu gredu čavlima, a zatim ga dignu na uspravnu gredu. Isusov je križ bio dosta visok, oko pet metara, a noge su bile iznad zemlje oko jedan metar. Vojnik se kaže Pismo morao poslužiti trstikom da Isusu pruži napitak. Inače, križevi su redovito bili niski, da divlje životinje, psi, šakali, mogu trgati mrtva tijela u raspadanju. Križ nije gladak, već sa svojim kvrgama i prirodnim izraslinama još je više povećavao bol raspetih. Ruke su bile pribijene ili u dlanu ili u zapešću. Isus je bio razapet s dva čavla na rukama i jednim na nogama. Svi razapeti su leđima bili okrenuti hramu da ne bi njihov pogled obeščastio hram i svete obrede.

Povrh glave je pisalo: „Isus Nazarećanin, Kralj Židovski“. Ivan ističe da je bilo napisano na hebrejskom, grčkom i latinskom, čime je htio reći da je Isus proglašen Mesijanskim kraljem, i da to mora biti naviješteno na svim jezicima svijeta, cijelom svijetu.

Isus je izdahnuo s riječima: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“

Od Oca je izašao, za Oca je živio, u Oca se pouzdavao, u Ocu umire. I u najtežim trenucima nije izgubio povjerenje u svoga Oca, da ga unatoč osjećaju napuštenosti nije ostavio, da ga neizmjerno ljubi, da je on i sada njegov Ljubljeni Sin. Posljednjim izdisajem Isus će se vratiti u vječni zagrljaj svoga Oca. Ali ne sam! Ocu dovodi i na Očinsko srce sada vraća i stavlja cijelo čovječanstvo, sav svijet. Božje djelo stvaranja i oslobođenja je dovršeno. Božja ljubav je pobijedila sve zlo, sve zapreke. Zaklani Jaganjac je sjeo s desna Ocu, postao je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, postao je Gospodar svemira.

Pođimo, poklonimo se Isusu Kristu, našem Bogu i Spasitelju!

p. Mato Anić