Dragi prijatelji Radio Marije!
Božićno vrijeme je iza nas. Liturgijskim riječnikom rečeno, ušli smo u vrijeme kroz godinu. No, kamo smo se zapravo uputili? Život često sliči uzburkanom moru kojim plovi moja životna lađica. Slična je lađici s apostolima. Pokušajmo s jednim događajem iz evanđelja osvijetliti i bolje razumjeti neke zgode svoga života.
„Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštov, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam“ (Mt 14,22-23).
Nakon napornog dana i velikih događaja toga dana Isus želi biti nasamo s Ocem. Sa Ocem u molitvi a ne pred televizijom, s mobitelom u ruci ili pred računalom.
„Lađa se već mnogo stadija bila ostisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar (14,24).
Učenici na lađi nasred uzburkanog mora slika su kršćana koji su ostavili čvrsto tlo običnog ljudskog života. Dok je bonaca života, nemamo se čega bojati, ali kad nas brige i problemi počnu progoniti, našim bićem zavlada tjeskoba. Na nju smo često nespremni.
„O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!"
Četvrta noćna straža pada pred jutro. U teškim situacijama čini nam se da predugo čekamo da nam Isus priđe. No vrijeme čekanja, jest vrijeme uvježbavanja vjere i nade. Prigoda da nam poraste vjera i nada. Dok smo zaokupljeni svojim brigama i nevoljama, čak i Božja blizina budi strah. Nositelja mira doživljavamo kao utvaru. Isus ne uklanja razlog straha, nego im daje da u nevolji dožive njegovu Prisutnost: „Ja sam! Ne bojte se!“ A to je i više nego dovoljno!
Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me!" (14,29-30).
Petar želi biti tamo gdje je i Isus, ali između njih je golema prepreka – uzburkana voda. Takav je često i naš život i naša molitva, koračanje po uzburkanoj vodi koja nam, tako nam se barem čini, priječi put do Isusa.
Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: "Uistinu, ti si Sin Božji!" (Mt 14,22-33).
Isus ga je pozvao, ali Petar je očito sa sobom ponio i svoje brige, svoje strahove, svoju nevjeru. Oblaci naših briga prekrivaju Božje svjetlo i ne dopuštaju mu da na nas djeluje. Isus iznova pruža ruku. I to je ono što mi trebamo napraviti ako želimo naći mir. Izaći iz svijeta briga, primiti ispruženu Isusovu ruku a ne biti zagledani u život svojih briga.
I kad ga doživimo kao svoga izbavitelja, ne preostaje nam drugo nego zajedno s apostolima, ničice mu se pokloniti i reći: Isuse, ti si moj Bog, ti si mi dosta!
Vaša Radio Marija BiH
pater Mato Anić
