Otkrijmo Boga u svojoj osjećajnosti

Danas je ljudska osjećajnost kao neiskorišteni zlatni rudnik. Najveći broj ljudi se ne zna okoristiti svojim osjećajima. Jedni ih duboko potiskuju bojeći se svoje osjećajnosti, drugi pak postaju njezini robovi. Neki je pokušavaju, nezdravom askezom zatomiti, ugušiti, i tako sebe jako osiromašiti, misleći da će im tako biti lakše u životu. Sad ćemo vidjeti da nijedan osjećaj po sebi nije (ne mora biti) loš, kao što nijedan vjetar za jedriličara nije nekoristan ako zna jedriti. Sve ovisi o nama kako se postavljamo i što od svoga života želimo učiniti.

Bog mi je dao bogatu osjećajnost kojom izražavamo svoje nutarnje doživljaje. Duhovni pisci uče da je Bog uvijek tamo gdje su naši osjećaji.

Pa prođimo redom, onim temeljnim ljudskim osjećajima i pogledajmo kakvu nam poruku Bog po njima šalje.

U radosti sam trebao slaviti Boga, biti glasnik one punine života koja dolazi od Boga, prema kojoj idem i u koju ću jednom po njegovoj milosti ući.

U žalosti sam treba zazivati Boga i buditi nadu da će jednom doći kraj žalosti i da će Bog „otrti svaku suzu s naših očiju“

Osjećaj sreće je Božji poziv da dar koji mi je dan dijelim s drugima i da tako budem slika dobroga Boga koji svoju sreću dijeli svojim stvorenjima.

U raznim nezgodama i nesrećama Bog me je pozivao da potvrdim svoju postojanost, svoju vjeru, pouzdanje i ljubav.

Osjećaj sigurnosti i pouzdanja proizlazio je iz moje najdublje nutrine u kojoj je Bog „interior meo intimo = bliži od mene samoga“ i koji kao da me miluje svojom rukom i govori mi: „Ne boj se, ja sam uvijek s tobom“.

Osjećaj straha bio mi je upozorenje da sam poput Petra na valovima (života) zaboravio gledati u Isusa, a previše upirao pogled u životne poteškoće.

Osjećaj tjeskobe imao s onda kada sam gledao pred sobom ponor bez mogućnosti da se nad njim održim. Tada je Bog provjeravao moje povjerenje u njega. U tim trenucima sam mu trebao reći da se „nadam protiv svake nade“.

Kad me prožimao osjećaj ljubavi prema Bogu, ljudima i stvorenjima te ispunjavao do kraja moje biće, bio je to bljesak Božjeg života u meni koji se oko mene širio na sve ljude i stvorenja.

Osjećaj mržnje u meni je bio dah iz pakla, ponor zla koji se otvarao preda mnom, manjak dobrote, ropstvo silama tame, verigama Zloga. Ona me je pokušala zatvoriti u mene samoga i onemogućiti Bogu da u taj ponor bijede i nesreće baci svjetlo svoje istine, dobrote i ljubavi. Bio je to poziv da shvatim kako je moje spasenje, moj izlaz iz tog ponora, čisti dar Božji, dar Kristov, koji mi govori: „Bit ćeš spašen, ako te ja spasim“. Pusti mene u taj ponor.

Svi naši najraznovrsniji osjećaji su dakle, kao vjetrovi koji pušu u jedra našeg života. Ako smo dobri jedriličari, uvijek ćemo znati, svaki vjetar, iskoristiti da dođemo tamo kamo želimo.

Nošeni uvijek nekim od naših raspoloženja, mi smo prisiljeni uvijek biti aktivni, svaki osjećaj prepoznavati kao dar od Boga ili kao sredstvo do Boga, i tako idući mudro i razborito doći u susret Onome, koji nam je omogućio da sa svakim osjećajima mogu i trebam prići bliže k Njemu. Štoviše, po svim tim osjećajima, otkriva nam se sam On, po njima nas sve više vuče k sebi, sve nam se više dariva, dok konačno ne otpočinemo na Njegovu Srcu koje je sama ljubav.

U duhu ignacijevske duhovnosti,

p.Mato Anić,
ravnatelj i glavni urednik RM BiH