Sukladno tradiciji nepristojno je govoriti o nasljedstvu i podjeli imovine dok je domaćin na samrti. Upravo to doživio je Isus, kad je poučavao o vlastitom stradanju njegovi učenici otpočeli su raspravu o prvenstvu. Krist veli: „Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj“ i naizgled izvrće red stvari a zapravo priopćava istinu. Gospodstvo se postiže zalaganjem, trudom i radom, majstor mora biti prvo šegrt, vojni časnik vojnik, dobar poslodavac treba upoznati radničku poziciju. Do velikih djela, ugleda i uspjeha dolazi se ustrajnim vršenjem običnih zadataka, u karijeri uspije onaj komu nije stalo do priznanja nego do posla.
U stalnom smo nastojanju udovoljiti drugima, dodvoriti se suradnicima, pred drugima se pokazati veličanstveni a to se postiže korektnim obavljanjem aktivnosti. Događa se da trebamo braniti dostojanstvo, ljudskost i ugled no često to činimo pred osobama, na mjestima i u vrijeme kad je uzaludno tako postupati. Evanđelje poziva na razmatranje o taštini, osobini i ljudskoj mani koja doslovno označava prazninu, ispraznost, uzaludnost.
Taština predstavlja čovjekovu težnju da bude velik ali ne u sebi i radi sebe nego u očima drugih ljudi, da ga hvale, časte i slave i da mu se dive, često neutemeljeno. U religiji se tretira kao oblik samoidolatrije jer pojedinac sebe poredi s božanstvom, jedan je od teških grijeha oholosti, egoizma, častohleplja. Pojedinci imaju pravo na priznanje veličanstvenih pothvata no kod taštog čovjeka prisutna je loša želja da ga se časti više nego što zavrjeđuje. Radi se o težnji da uvijek i u svemu budemo u pravu, glavni i prvi čak i kada to nije važno, čak i u stvari u kojoj nismo stručni a takva su mnoga ljudska nastojanja, na lak, brz i jeftin način polučiti uspjeh, izvanjski a ne suštinski. Obično nismo svjesni toga no kad se isključimo iz diskusije i neutralno promatramo dijaloge uočavamo kako sudionici nastoje dokazati vlastitu ispravnost pred sugovornicima. Kritičkom analizom izgovorenog pokazuje se da rasprava gotovo uvijek ide u tom pravcu da govornik nastoji potisnuti osobne nedostatke i istaknuti vlastite vrline.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
Isus pred govornike u diskusiji stavlja malo dijete kao uzor jer kršćanski osjećaj da smo djeca Božja liječi nas i odvraća od taštine kao isprazne veličine. Zbog toga su vjernici u stanju podnijeti nepravde, u državi, na poslu ili u sudnici zato što im mjerilo veličine ne dolazi od javnog priznanja drugih nego od Boga. Kao što je dijete u stanju nevino voljeti, diviti se i radovati tako i odrastao čovjek po uzoru na Kristov poticaj iz evanđelja treba biti veseo zbog uspjeha drugih ljudi. U Knjizi mudrosti opisano je kako strah od poruge postaje uzrokom taštine pravednika, a Jakovljeva poslanica objašnjava da sukobi nastaju uslijed egoizma. Psalam 54. tvrdi: Bog krijepi život moj, premda oholice ustaju na mene i moj život traže silnici, Bog mi pomaže!
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 22. 9. 2024.
