Svjetlo sam zemnoga života ugledala u Hrvatskoj, u Makarskoj, no svjetlo duhovnog života, svjetlo probuđenja, susreta s nebom, s mojim Gospodinom, svjetlo novoga života, obasjalo me je ovdje, u Međugorju. Od trenutka kada sam uočila kako svi oko mene nose u rukama neke čudne “ogrlice” i pitala se zašto im služe i što to rade s njima, od trenutka kad sam prvi put izmolila do tad nepoznate molitve Očenaša i Zdravo Marije, pa sve do milosnog trenutka kad mi je istinito svjetlo Božje potpuno obasjalo nutrinu i pokazalo jadno stanje i grijehe moje duše. Kako znam da je to svjetlo od Boga došlo? Zato što mi je s istinom o meni, dalo ohrabrenje, poticaj i želju da iz mojih otpadničkih grijeha iziđem i da se za svoje oslobođenje, s istim tim svjetlom borim. Nije u njemu bilo ni truna osude, ljutnje, malodušja niti sumnje da ja to mogu. Gospodin tako čini, tako čini naša Majka nebeska, a neprijatelj života čini sasvim suprotno želeći nas upropastiti i od Boga odvojiti.
Od prvih dana sam se u ovom svetom mjestu kupala u molitvi. Isprva samo ruke, noge, lice, učeći razgovarati s Kristom, a s vremenom sam po milosti Njegovoj naučila sasvim uroniti u njene vode. Otkrivala sam postepeno kako je blagotvorna, dobra i plodonosna. Što sam dulje boravila u svetosti njenih voda, to sam bliže osjećala Isusa kao brata, prijatelja, dragog, ljubav moju i Boga moga. Moje osobne molitve nisu jedine koje su me vodile, usmjeravale, budile i uzdizale mi dušu nebu. To je uvijek činila i čini zajednička molitva tisuća i tisuća... i tisuća...hodočasnika koji desetljećima dolaze ovdje tražiti istinu, potvrde, prijateljstvo Neba, iscjeljenja i Majčin zagovor.
Kolumna: Božja riječ kao inspiracija
Piše: Desa Jelavić, dopredsjednica Udruge "Majka Krispina" u Međugorju
A nebo je u Međugorju prepuno molitve. Zrak i njome ispunjen, pada s kišom, kovitla s vjetrovima, prži sa suncem, pleše s jesenjim listovima.... Ponekad pomislim kako uopće ne trebam moliti i da je dovoljno stati pod ovo nebo, udisati duboko, raširiti ruke i pustiti da mi zazivi braće i sestara, njihove čežnje, uzdasi i vapaji ispune žednu dušu, srce, misli i džepove kaputa...
Braća i sestre hodočasnici su u mojim duhovnim noćima, teškim sumnjama (čak o opstojnosti Božjoj) i u mukama koje takve sumnje izazivaju, velika potpora mojoj vjeri. Gledajući ih kako dolaze žedni Boga i Majčine utjehe, kako se okupljaju sa svih strana svijeta, različitih rasa, boja, tradicija, navika i društvenih statusa, al’ u jednoj potrazi, uvijek pomislim: “Ako sam Te ja umislila, Bože moj, ako Te samo tlapim u besmislu prolaznosti, pa nisu te umislili svi ovi silni ljudi koji desetljećima obijeljuju stijene Tvoga Podbrda. Dakle, Ti zaista postojiš! Ti zaista jesi!"
Moje se sumnje i strahovi razbijaju o stalnost njihovih dolazaka. Oni su potvrda mojoj vjeri! I tako smo svjedoci jedni drugima: mi, njima koji dolaze i prolaze i oni, nama koji ostajemo.
Koliko li uzdignutih ruku nebu, savijenih koljena pred Presvetim, uspinjanja na brda, po žegi, kiši, vjetru i hladnoći. Koliko li utisnutih stopa u jednoj potrazi, u jednoj čežnji za odgovorom i vječnom istinom.
Ponekad dok se penjem, dok stavljam stopu između nazubljenog kamenja, pomislim na sve te duše:”Tko zna koliko je njih ostavilo svoj otisak upravo ovdje gdje ga i ja sada ostavljam? Baš na ovome istom mjestu, baš u mojoj stopi? Stotine? Tisuće? Blagoslovi ih sve, Isuse! Udijeli im milost čvrste vjere i pouzdanja, istu milost za koju te i ja molim. A ako su već s Tobom, prikazujem im sve moje potrage i čežnje.
Pa ushićenje po molitvama i svetim misama o blagdanima i slavljima! Kad se Božji narod okuplja na poseban način, cijele obitelji, staro i mlado, domaći i strani, kad u zajedništvu pristupa oltaru, Bogu svome. Posebno volim vrijeme pred Božić, sveto vrijeme Došašća i zornica. Otkidajući od odmora, još prekriven tamom slijeva se narod kao rijeka k crkvi, probuđen i “istjerani” iz svojih toplih kreveta zovom ljubavi i radošću očekivanog dolaska Malog Isusa. Njemu dolazimo s istom čežnjom stvorenja svjesnih da smo na zemlji samo prolaznici i da nam treba upravo to Dijete kako bi nas otrgnulo od ništavila. To me zajedništvo uvijek ispunja jakošću i dodaje drva na vatru moje vjere i ljubavi.
A tek iskazivanje slave i pripadnosti Gospodinu divnim i jednostavnim pozdravima na putu do crkve, u trgovinama, ulazeći u domove, gdje god:
“Hvaljen Isus i Marija!”
“Vazda hvaljeni bili!”
“Hvaljen Isus!”
“Vazda budi!”
“Hvaljeno ime Isusovo!”
“Uvijeke bilo hvaljeno!”
“Neka su hvaljeni Isus i Marija!” “Vazda, vazda hvaljeni!”
“Hvaljen Bog naš!”
“Hvaljen u sve vijeke Bog naš! Kako si danas?”
“Dobro!” velim.
“Neka, neka! Bit će nama u nebu i bolje!”
Kako su mili Gospodu ovi pozdravi, kako su oni silna molitva i međusobno svjedočanstvo ljubavi koju gajimo za Njega! Grješni jesmo, siromašni jesmo, imamo nedostataka i propusta, padamo ali nas diže ljubav Njegova koju i ovako iskazujemo jedni drugima. Pa onda odjeci molitve svete krunice iz crkve, preneseni tišinom i mirom neba, a koji u skladnom ritmu dopiru do mog srca dok sjedim za molitvenim stolićem, uronjena u moje molitve...
Zdravo Marijo, Majko, Zagovornice, Čista i Nevina, Dobra i Ponizna, Nježna i Strpljiva....
Hvala ti na tvojoj svetoj upornosti kojom nas sve nadahnjuješ i vodiš ne bi li iznova pronašli put k Spasitelju!
Hvala ti što si me bez ikakve moje zasluge pozvala ovdje.
Hvala ti na Međugorju!
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 2. 10. 2024.
