Djeca su nekad igrala „ćorabaku“ uživljavajući se i snalazeći se u situaciji bez oslanjanja na osjet vida. „Očinjeg mi vida“ bila je zakletva garancije istinoljubivosti u doba bez široke upotrebe naočala. Mnoge su izreke, poslovice i doskočice vezane za organ vida što govori o njegovoj važnosti i značaju. „Oči su ogledalo duše“, kaže narodna mudrost, a puno puta je potvrđeno, čak i kad ne znamo na koji način, da se u starim izrekama nalazi istina. Studija koju su sproveli Daniel H. Lee i Adam Anderson pokazala je kako pokretima očiju očitujemo i utvrđujemo osjećaje osoba. Sužavanje očiju tako vodi boljem fokusu prema stvari što se odvijalo za vrijeme lova ili sukoba a kod modernog čovjeka u stanju ljutnje. Široko otvorene oči primaju više svjetlosti što se događa u stanju divljenja, ushićenja i čuđenja. Oko je čudesan organ sličan kameri. Ispravnije kazano, ona sliči oku koji je nastao prije i još uvijek je savršeniji. Što se događa u kameri moguće je tehnički objasniti, no što je u oku malo je teže: slika svijeta prenosi se elektrokemijskim impulsima živcima do mozga. Dva oka omogućuju osjećaj prostornosti i procjenjivanja udaljenosti i brzine kretanja objekta. Neurološki naučeno ili istrenirano, usredotočujemo se prema važnijim stvarima.
Događa se tako da neke predmete ne uočavamo, organ vida ih tretira kao beznačajne, nevažne, višak informacije, po složenom neistraženom kriteriju, kako kaže stara izreka: ljepota je u oku promatrača. Vidimo ali ne svaku stvar, slijepi smo za mnoge predmete, događaje i pojave pa se postavlja pitanje kako vidimo, što gledamo, koje stvarnosti uočavamo, jer zamjećivanje kao oblik percepcije ima specifične odrednice. Prema irskom biskupu i filozofu Berkeleyu stvari postoje tek u ljudskoj svijesti, dok Kant smatra kako se osobine kod opažanja nalaze u duši promatrača. Rene Descartes dovodi u sumnju proces uočavanja kao krajnje nepouzdan, slijepi smo za svijet oko nas kako to sugerira i odlomak iz evanđelja današnje nedjelje. Slijepac Bartimej hendikepiran vidom kao vjernik viče prema Kristu, Isuse smiluj mi se, dok su ga ostali s navodno ispravnim viđenjem ušutkivali. Božji sin ga zbog njegove vjernosti čudesno uslišava, vjera je dakle snaga koja spašava, odlučnost je moment koji određuje kako vidimo stvarnost.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
U prvom misnom čitanju opisuje se događaj kad u vrijeme proroka Jeremije narod nakon izgnanstva biva vraćen u domovinu, mnogi bijahu iscrpljeni i slijepi. Psalam 126. izražava radovanje zbog povratka u domovinu jer Bog daje snagu, čudesno usrećuje unesrećene: Velika nam djela učini Gospodin, opet smo radosni! U drugom misnom čitanju, u poslanici Hebrejima, Krist predstavlja novu viziju i stavlja se u opreku naspram prividnih svećenika Staroga saveza. Osjetom vida tj. očima primamo više nego tri četvrtine informacija a dok gledamo uočavamo manje od četvrtine onoga što nam slika nudi, glagoli gledati i vidjeti ne podudaraju. Oštećenog smo vida, ograničenih sposobnosti, slijepci za uočiti prave vrline pa nam je potrebna pravilna percepcija koja se postiže usvajanjem vještina vjere koju daje Bog. Kakva ti je vjera takvo će biti tvoje viđenje stvari, od ispravnog viđenja ovisi pogled na svijet, od pogleda na svijet ovisi odnos prema bićima a od toga ovisi naša sreća.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 27. 10. 2024.
