Emocija je reakcija na određeni događaj, pojavu ili stvarnost nastala kao nadopuna mišljenju, odnosu i stanju. Aristotel je učinke emocija nalazio u ispravnom pomaganju prosuđivanja što je značajno za opstanak pojedinca, grupe i vrste. Osjećanjem se očituje stav koji štiti od uništenja, afirmira korisne učinke ili usmjerava djelatnost prema pogodnom skončanju. Strah tjera na povlačenje pred opasnošću, radost je očitovanje zadovoljstva radi koristi, ljutnja pokazuje neslaganje zbog sprječavanja ostvarenja cilja. Čuvstva su nastala kao rezultat utjecaja bioloških odrednica, ideala koji osoba ima kao zadani interes, a posebno usvajanjem ili učenjem društvenih navika. Osjećaji se očituju drukčije u različitim podnebljima, kulturama i grupama a ljubav je čuvstvo koje se pokazuje složenim za sva vremena, područja i pojedince. Zato se kaže da je ljubav ideal, idealna emocija, ideja koja vodi do Boga jer Božji zakon, zapovijed i ritual ima svrhu, ostvarenje i osmišljenje u savršenom osjećaju ljubavi. Ljubav je osjećaj bliskosti, nagnuća i privrženosti nečemu ne-svojemu, drugom biću, prihvaćanje da vlastito postojanje bude izvanjski određeno
Foto: iStock
Zakon je skupina pravila obično u pisanom obliku donesenih autoritetom, kojim se određuje što treba činiti a što izbjegavati za uređene odnose u društvu. Božji zakon zasniva se na autoritetu onostranog najvišeg bića. Spisi Staroga zavjeta u različitim literarnim formama donose pravila ponašanja. Židovstvo nabraja šestotinjak zapovijedi pa se prirodno nametnulo pitanje koje je načelo važnije, pismoznanac dolazi k Isusu a Božji sin daje dvije zapovijedi ljubavi. Ljubiti Boga i bližnjega svoga važnije je od svakog obreda, štoviše ljubav je svrha svih rituala, suglasan je učitelj zakona s Kristovim učenjem zbog čega je pohvaljen kao blizak kraljevstvu Božjem. U prvom misnom čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona posredstvom Mojsija obećaje kako je vršenje zakona u narodu jamstvo za produktivan život u Obećanoj zemlji. U drugom misnom čitanju u poslanici Hebrejima Krist kao Veliki svećenik je temelj kulta koji po kulturi podložnosti uvodi ljude u savršeno ispunjenje zakona Božjeg. Savršeni ritual učinjen je iz ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu čemu se u psalmu 18. slavi Bog koji je ljubav i ishodište svih drugih kreposti što nas usmjeravaju prema dobroti.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
U evanđelju Božji sin svodi krepost ljubavi na odnos prema Bogu i bližnjemu, što se u našem jeziku doživljava kao zapovijed a ispravnije bi bilo to doživjeti kao poticaj na ljubaznost. U različitim fazama života doživjeli smo odbacivanje od strane autoriteta što se u ljudskom iskustvu reflektira kao napuštenost ili manjak Božje ljubavi. Prema Jungu rođenje je događaj odbacivanje djeteta iz maternice, zbog čega čitavog života nosimo strah od odbačenosti pa i od samog Boga. Adler je kod odrastanja zapazio osjećaj kako smo manje sposobni, vješti ili moćni u odnosu na druge, stariju braću i sestre, zbog čega čitav život nosimo strah od manje moći. Sazrijevanjem u adolescenciji neminovno doživljavamo ograničavanje slobode kao sputavanje zbog čega prema Freudu patimo zbog osjećaja neostvarenosti. U duševnom razvoju primali smo ljubav na krivi način jer drugi nas nisu voljeli pa smo skloni sebeljublju, bili su sebični prema nama pa smo i mi skloni koristoljublju, nametali su nam svoju volju te smo podložni samovolji. Svaki manjak ili višak ljubavi, ljubaznosti i uljudnosti od strane drugih, bližnjih ili sredine u kojoj smo odrastali ili boravili u životu, odražava se na stanje naše duše, koje određuje kako ćemo voljeti, biti ljubazni i uljudni.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 2. 11. 2024.
