U agoniji, u teškom stanju i nerješivim problemima vjernici tragaju za načinom kako „udobrovoljiti“ Bogu kao višoj sili: poduzimaju se hodočašća, obavljaju strogi postovi, kleči na žitu. Na svjetovnom području u poslovanju nude se savjeti kako se ponašati na audiciji za posao, kako zatražiti povišicu plaće ili kako na tržištu marketinški privući kupce i osigurati prodaju. Pitanje je što poduzeti da bismo pridobili, privoljeli pa i prinudili autoritet da stane na našu stranu ili koju molitvu, prinos ili žrtvu poduzeti da bi nas uslišao dragi Bog. Slično rođendanskom, obiteljskom i božićnom daru, žrtva može biti: stvarna ili virtualna, korisna ili uzaludna, praktična ili isprazna, srdačna ili licemjerna, kreativna ili pak račundžijska.
Tema misnih čitanja jest žrtva, prinos i obred, preciznije vrijednost žrtve, posebno značaj vlastitog predanja i smisao osobnog prinošenja. Isus ukazuje na opasnost nesuvislih ceremonija vlastite društvene promocije, utoliko vulgarnije jer su pravdane religioznim motivima. Promatrao je u hramu kako brojni ljudi, bogati i siromašni, ubacuju u riznicu mnogo ili sitnog novca te je naposljetku zapazio i ugroženu udovicu. Zaključio je pred učenicima kako je njezin mali dar od samo jednog kvadranta zapravo najznačajniji jer je darovala, prinijela, žrtvovala sve što je imala. U prvom misnom čitanju također se opisuje sirota udovica koja vjeruje proroku Iliji prinoseći mu pripravljeni kruh za jelo koji čudom dostaje sve do kišnih dana. Psalam 146. u službi riječi izabran je zbog pominjanja sirotih, udovica i migranata koje Bog hrani, štiti i vodi nasuprot grešnicima kojima mrsi staze. U drugom misnom čitanju Krist je opisan kao netko tko "uđe hram da bude prinos pravi", jer je prinio samog sebe i svoju krv kao žrtvu protiv grijeha u svijetu.
„Zlato se u vatri kuša (Sir 2,5) a čovjek u nesreći“, veli se u Bibliji a nadovezuje u narodnim izrekama. Ljudski karakter postaje zlatan tj. izrađuje se trpljenjem, ono što nas karakterizira jesu naše patnje. Trpljenje, strpljenje i strpljivost u ustrajnosti, dosljednosti i požrtvovnosti čini nas posebnima. Posebne sposobnosti ili potencijali jesu mjera žrtve koja se traži od nas po kojoj ćemo biti prosuđivani. Proporcionalno našim mogućnostima trebamo prikazivati prinos Bogu, žrtvovati se tj. založiti. Evanđelje razrađuje tzv. situacijsku etiku, Isus uči kako naše djelo ovisi o određenim okolnostima. Značaj nečije žrtve mjeri se njegovim sposobnostima: tjelesnim, duševnim i duhovnim dosezima.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
Situacijska etika tvrdi kako je moralnost određena kontekstom, što se uzima u obzir u sudstvu. Ovaj način prosuđivanja prisutan je u tradiciji našega podneblja, posebno u obiteljskoj ekonomiji. Svatko se trebao založiti u poslovima sukladno svojim sposobnostima, sklonostima i snazi: djeca, mladi, starci. Vrijednost žrtve rada u ekonomskim sistemima drugačije se uspoređuje negoli žrtvovanje u duhovnom značenju. Bog sudi prema mjeri koliko smo se osobno založili, predali, odnosno žrtvovali za ostvarenje pothvata. Radnik ulaže vrijeme i energiju u proizvod. Njegova zarada, učinkovitost tj. produktivnost ovise o vještini, strojevima, organizaciji i dostupnosti sirovinama. Zbog toga nastaje socijalna nejednakost kao izvor nemira i uzrok ratova, jer se narušava čovjekovo dostojanstvo. Jednak posao različito se vrednuje ovisno u kojoj zemlji i kakvom društvu ga obavljate što potiče ljude, narode i radnike na migracije. Svrha žrtve, obreda ili prinosa je prikazati Gospodinu vlastitu situaciju, ucijepiti je u Isusovu muku i misom u pričesti primiti snagu Tijela Kristovog.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 10. 11. 2024.
