U jesen kad lišće pada i priroda zamire pozvani smo razmatrati o umiranju. Riječ umiranje ukazuje na stanje mira, dok umor asocira na iscrpljenost. Označava prestanak životnih djelatnosti, funkcija i radnji, preminuće, iščeznuće i nestanak. Imenica smrt zvuči zastrašujuće jer je bez samoglasnika i kratkosilaznog naglaska. Smrt je činjenica i jedina životna sigurnost a o prirodi smrtnosti mišljenja se razilaze. Pojava smrti izaziva znatiželju budući da nije do kraja utvrđeno što se događa prestankom života. Vjera, stajalište, doživljavanje o događanjima onkraj svijeta presudni su za stav o smrti. Zbog načina završetka života kroz bolest, patnju i bol smrt izaziva strah. Odvajanjem, napuštanjem i gubitkom drage osobe smrt prouzročuje tugu
Antički mislilac Epikur nastojao je odagnati strah kod ljudi pa je o smrti rekao: „Dok ima nas nema smrti, kad dođe smrt neće biti nas“. Ovakvo promišljanje očuvalo se do naših dana a proizlazi iz subjektivizma, individualizma te želje za užitkom i koristi. U većini gledišta umiranje se promatra kao razdvajanje tijela i duše, stav je koji se uklopio i u kršćanski nauk. U duhovnom značenju smrt je odvajanje duše od Boga što se događa i u prividu života. Biološki gledano smrt je prestanak funkcije rada kore vanjskog mozga čak i kad srce kuca. U takvom stanju, suglasni su medicinski bioetičari, dopušteno je presaditi zdrave organe u drugoga čovjeka. Moždani korteks proizvodi misli, tumači osjećaje, pohranjuje uspomene i vodi volju pa se smatra nositeljem svijesti, savjesti, duše.
Odnos prema smrti je uvijek osoban, čak i velikani mišljenja drukčije su govorili kad su blisko proživjeli umiranje. Naša kultura i moderni svijet potiskuju govor o smrti, mrtvaci se prikrivaju i brzo uklanjaju iz javnog prostora. U Crkvi govorimo o umiranju u kontekstu uskrsnuća, vjere u bolji život, odgovornosti za ponašanje radi ograničenosti. Govor o smrti uvijek je ovisan o spisateljskim sposobnostima, stoga se izričaji vrsnih pisaca, pripovjedača i pjesnika u tom smislu cijene. U prvom misnom čitanju govori se o vremenu buđenja i tjeskobe kad će zaštitnik pravednika arkanđeo Mihael štititi narod Božji. U poslanici Hebrejima opisuje se da je Krist svojom žrtvom čovjeka pridružio Bogu omogućivši mu oproštenje grijeha.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
Poklik aleluja prije čitanja evanđelja upozorava „budni budite“ jer i samo evanđelje govori o blizini smrti. Isus upozorava da nikomu nije dano znati vrijeme, dan i čas kad će se zbiti smrt, sudnji dan ili ponovni dolazak Krista. Vrijeme je relativno, različito traje ovisno kako ga koristimo, važnije je kako živimo od toga kako dugo živimo. Smrt je bliža čovjeku nego kragna vratu, kaže narodna izreka, smrt nas uvijek šokira i iznenadi a zapravo rođenjem počinjemo umirati. Činjenica smrtnosti poziva nas na razmišljanje kako smo ograničeni, konačni i vremenski određeni. Poziv je na samoostvarenje i razlog da pazimo život ispuniti dobrim djelima, smislom i ciljem te moliti za kršćansko umiranje. Bog određuje sudbinu ljudsku, navodi psalam 16., i zato „tijelo mi spokojno počiva, jer nećeš dati da pravednik truleži ugleda“.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 17. 11. 2024.
