Jednog hladnog jutra, čovjek se probudio s teškim osjećajem u srcu. Dok je klečao u molitvi, počeo je razmišljati o darovima koje mu je Bog dao – jezik, uši, oči i srce. Pomislio je na sve trenutke kada je svoj jezik koristio za riječi koje bi uvrijedile, umjesto da njime slavi Boga. Sjetio se svih puta kada su mu uši slušale isprazne i štetne razgovore, umjesto riječi koje bi ga vodile bliže Bogu. Oči, koje su mu dane da gleda ljepotu Božjeg stvaranja, prečesto su lutale na stvari koje su tamnile njegovu dušu

Piše: Perotim

"Bože," zamolio je tiho, "sramim se što sam darove koje si mi dao koristio za sve što me udaljava od Tebe". Njegovo srce, koje je u sebi nosilo Božju ljubav, osjećalo je krivnju jer je počeo gubiti nježnost i zamijenio ga hladnim, tvrdim srcem.

S tom spoznajom, zamolio je Boga za promjenu. "Gospodine, još nije kasno, molim Te, ozdravi moj jezik da govori samo ono što slavi Tvoje ime. Pročisti moje uši i oči, da ih koristim samo za ono što me vodi bliže Tebi. I molim Te, omekšaj ovo moje kameno srce i vrati mu ljubav koju si u njega utisnuo."

Od tog jutra, odlučio je više paziti na ono što govori, sluša i gleda. Uz Božju pomoć, počeo je živjeti s obnovljenim srcem i postao izvor mira i ljubavi za sve oko sebe, svjedočeći Božju milost kroz svaki dar koji mu je bio povjeren.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 17.11. 2024.