Život je igra, izričaj je prisutan u beletristici, dok naš narod kaže: „ne igraj se životom“. Suprotne postavke tretiraju igranje kao aktivnost značajnu za preživljavanje. „Kruha i igara“ moto je društva i opstanka Rimskog carstva naročito u njegovu dekadentnom razdoblju. Zamjenski izričaj za igranje u našem jeziku je ludorija što dolazi od latinske riječi „ludus“. „Deus ludens – homo ludens“, Bog i čovjek se igraju, bliski su partneri, novi je koncept u teologiji. Vjeronaučna pouka je uspješnija ako se zadate vjerske istine prikažu igranjem u nastavi, više emocionalnim nego racionalnim treningom
Igra se opisuje kao oblik zabave, razonode i razbibrige, vezuje se većinom uz sport, glazbu, ples, dramu i likovnost. Svojstvena je uglavnom djeci i mladima, pedagozi je koriste kao sredstvo odgoja i razvoja. Bebe se igraju svojim prstićima i tako ih razvijaju, mala djeca igrom postaju odrasle osobe. Mladi ljudi igrom očituju svoju narav, karakter, tjelesne sposobnosti, prepoznaju svoje mjesto u grupi. U našoj tradiciji igranje se pretežito upražnjavalo u zimskim mjesecima i vezano za božićne blagdane. Slogan, izreka i znak koji određuje početak igranja, natjecanja, zabavljanja glasi: priprema, pozor, sad.
Isti slogan vrijedi u došašću, vremenu priprave za božanski dolazak, razdoblju u kojem se spremamo susretanju Boga. Pripremamo se na različite načine za proslavu Božića u kojem se u hladnim sumornim danima susrećemo međusobno. Pozorno pripravljamo proslavu u kojoj srećemo drage osobe, produbljujemo prijateljstva i u opuštenom ugođaju istražujemo mogućnosti suradnje. Kratka riječ „sad“ hitro se izgovara i označava ispunjenje i ostvarenje iščekivanja, trenutak koji je došao, odsutnost oklijevanja, vrijeme, čas.
Obrasce igranja nalazimo u opisima odlomka današnjeg evanđelja. Isus kaže kako će biti znaci na suncu, mjesecu, zvijezdama, tjeskoba uslijed prijetećeg iščekivanja. Stanje je to koje kao u igri poziva na budnost odnosno opreznost radi budućih događanja. Liturgijsko razdoblje došašća inače potiče na budnost, bdjenje tj. pozornost za trenutak dolaska Božjeg u naš svijet. Prvo misno čitanje iz Knjige proroka Jeremije govori o dolasku dana, ispunjenju vremena i ostvarenju pravednosti. U drugom čitanju sv. Pavao poslanicom poziva Solunjane da se poštenim životom pripreme za drugi dolazak Kristov.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
Put, staza, trasa prema Bogu čest je motiv adventa, psalam 25. pjeva o putu prema Bogu: zazivom, molitvom, dobrotom, propisima, poniznošću, pravednošću i istinoljubivošću. Navedene vrednote usvajamo igranjem jer cilj igre nije samo pobijediti nego uspostaviti odnos prema svijetu, naučiti svladati prepreke i prema zadanim pravilima uvježbati poraze. Igranje odraslih naziva se rekreacija tj. ponovno stvaranje pri čemu nalazimo nadomjestak za neželjenu realnost jer ljudi često umiru od straha (Lk 21, 26). Igra je važna kao vježba sebe prema drugima za izgradnju samopouzdanja, da budemo uspravni, pripravni i podignute glave (Lk 21, 28). Što se više igramo, manja je mogućnost da u životu budemo izigrani u danu koji će „kao zamka doći“ (Lk 21, 35).
Igranje je određeno tjelesnim, mentalnim i socijalnim sposobnostima, u košarci su uspješnije visoke osobe dok u gimnastici niski ljudi. Nogomet je popularan jer odražava društvene odnose našega svijeta, pozicija na terenu upućuje na karakter igrača: obrambeni, napadački, vezni. Rekreativno igranje odaje nečiju sklonost: suradnji, ohrabrivanju, svojeglavosti, proračunatosti, taktiziranju, sebičnosti, grubosti, ljutnji, šali. Igranje proročki nagovješćuje nečiju ulogu u društvu, odražava stanje i uspjeh jedne nacije, ima vezu s maštom pa je duhovna aktivnost. Možda jednom na kraju shvatimo kako se zapravo u stvarnosti igramo, a pravi život će početi kad Sudac označi kraj, gdje će se očitovati rezultat životne igre.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 01. 12. 2024.
