Mi ne obitavamo u globalnom prostoru nego u našem mikrosvijetu, u mnoštvu malih svjetova: u obitelji, naselju, na poslu, klubu za zabavu. Svaki od pojedinih svjetova ima svoju funkciju po kojoj se ostvarujemo i ima određena pravila i standarde ponašanja. Nesvjesno, naviknuto i naučeno različito se ponašamo u svojoj kući, na ulici, na selu ili u gradu, na koncertu, utakmici ili u crkvi. Odgojeni smo pokazivati drukčije manire ovisno o mjestu, okolnostima i ambijentu u kojima se nalazimo: s djecom, pred damama, na priredbi ili sprovodu. Sasvim mala djeca ne znaju kad smiju plakati, kako se vrpoljiti i što se smije govoriti jer nisu ukroćeni, socijalizirani, pripitomljeni, jer su su prirodni.
StunningArt/Shutterstock.com
Nameće se pitanje o naravi našega ponašanja, o ljudskoj prirodi i nametnutim normama, koliko su normalne i jesu li funkcionalne, kakav je odnos ljudske naravi i nadnaravi. Naravno je da se štitimo od ugroze, branimo fizičku opstojnost, duševno i društveno predviđamo i preveniramo napasnike, duhovno se oblikujemo i biramo poželjne situacije. S obzirom na to kako opstojimo unutar zatvorene zajednice koja ima vlastita pravila, podsvjesno istražujemo dopuštenost određenog ponašanja, nježnog ili grubog. Kad smo na sportskom susretu ne smeta nam grublje ponašanje, u javnom prijevozu dopuštamo fizičku blizinu neznanaca, u prirodi smo spontani bez obzira na prisutnost drugih ljudi.
Unutar zatvorenog sistema postoje pravila poželjnog, pristojnog ili korektnog ponašanja pa smo zbunjeni smo kad se ophođenja iz grubog okružja prenose u pristojnija. Različiti koncepti komunikacije i paradigme ponašanja prisutni su i danas u politici odnosa koji unose nemire i postavljaju nova pravila i pitanja na koje Krist daje odgovor. Blagoslivljajte progonitelje, ljubite neprijatelje, tko te udari po jednom obrazu pruži drugi, molite za zlostavljače, praštajte i oprostit će vam se, budite milosrdni kao što je Otac. Unutar obiteljskih odnosa dogodi se razočarenje, djeca odrastaju i usvajaju drukčija pravila ponašanja, braća i sestre se sukobljavaju zbog čega smo tužni ali ipak suzdržani. Priklanjamo se pravilima iz evanđelja da ne ljubimo samo onda kad nas vole, jer djecu, braću, sestre i roditelje poštujemo bezuvjetno da bi bilo mira u obitelji.
Piše: fra Mijo Šuman, vikar u župi Dolac kod Travnika
Prvo misno čitanje opisuje situaciju u kojoj David pobijedivši Golijata nije dopustio pratitelju Abišaju da ubije kralja Šaula jer je bio pomazanik Božji. Psalam 103. naspram srdžbi ističe Božje milosrđe i nježnost koja je kao očinska, odbacuje bezakonje i navodi: „Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv“. Pavlova poslanica prvoga naravnog čovjeka Adama stavlja u opreku Kristu koji nebeskom duhovnošću potiče na nadnaravno postupanje: Prvi je čovjek od zemlje, zemljan, drugi je s neba, nebeski. Pošto smo pameću, pravednošću i smjernošću utvrdili granicu između potrebnog ovladavanja vlastitim mikrosvijetom i mjerom podnošenja stvarnosti preostaje pristupiti kreposti duhovne jakosti.
Jakost jača odluku da ustrajemo na vrijednosti koju smo vjerom spoznali, da se odupremo napastima i odvažno suočimo sa strahom, kušnjama, progonstvima te izdržimo na zacrtanom programu. Svakodnevica je ispunjena zahtjevima koji traže otpor prema slabosti a mnogi sebi utvaraju kako podnose nepravde korporacija, državnih struktura, nerazumijevanje unutar obitelji naspram osobnih potreba. Jednom riječju, trend je da se osjećamo žrtvom, umišljamo preveliku vlastiti značaj jer smo od djetinjstva generacijski opterećeni kompleksom uvećane vrijednosti, odgojeni smo u pretjeranoj zaštićenosti. Rješenje se nalazi u ponovnom posvješćivanju kako nisam samo ja ljubljeno dijete svojih roditelja nego da smo svi ljubljena djeca Božja, kako se navodi u pokliku aleluja: Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas!
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 23. 02. 2025.
