Foto: Shutterstock

Piše: Perotim

„Pomoli se za mene.“
„Hoću, učinit ću to.“
Pogledao sam je i nasmiješio se, a ona je spustila pogled, kao da joj je bilo neugodno što mi to priznaje. Nastavio sam priču.

„Znaš što... onaj plavi dečko, Zlatko, pitao je za tebe.“
Vidjelo se kako joj srce zatitra. Oči su joj zaiskrile.
„Što? Stvarno? Što je rekao?“
„Kaže da mu se sviđaš, da bi te htio vidjeti i susresti. Baš je zgodan.“
Naslonila se leđima na zid, a osmijeh joj nije silazio s lica.
„Pokušat ću da vas spojim,“ dodao sam, namigujući.

Otišao sam od nje, ali sam primijetio kako je bila radosnija poslije tog razgovora o dečku koji joj se sviđa. U sebi sam pomislio — molitva... mogu se ja moliti za nju, ali prava radost će nastupiti kad se i ona počne sama moliti, kad počne razgovarati s Bogom, s Isusom, osobno, iz srca.

Sutradan sam je sreo u gradu.
„Ej, otkud ti?“
„Došla sam u grad... možda ga sretnem.“
„Koga?“
„Pa... Zlatka.“
„Aha... upravo sam ga vidio gore ispred crkve.“
„Idem gore!“

Požurila je. „Požuri,“ rekao sam za njom, „mislim da još nije otišao.“

Došla je do crkve, ali ga nije našla. Pogled joj je kliznuo oko trga, ali njega nije bilo. Umjesto da ode, ušla je u crkvu. Kleknula na koljena, spustila glavu i počela se moliti. U tihom polumraku crkve, uz treperave svijeće i miris tamjana, osjetila je nešto što još nije doživjela — mir.

Radost joj je obuzela srce. Počela je razgovarati s Isusom. Po prvi put nije čekala da joj netko drugi prenese poruku. Po prvi put nije slušala riječi nekog propovjednika ili prijatelja. Bog joj je osobno govorio.
U srcu je čula:

„Dijete moje ljubljeno, ja te neizmjerno volim.“

U tom trenutku, vrata crkve su se otvorila, a Zlatko je ušao. Kad ga je ugledala, srce joj je poskočilo.
„Bože, koja radost!“ prošaptala je.

Ali ono što je tada osjetila bilo je više od uzbuđenja zbog simpatije. Bio je to osjećaj ispunjenosti. Shvatila je da je najveća radost biti u Božjoj prisutnosti, razgovarati s Njim, a sve drugo dolazi kao dodatak.

Zlatko joj je prišao.
„Bog Tina, tražio sam te.“
„I ja tebe.“
Nasmijali su se.

Kasnije mi je prišla.
„Luka, hvala ti. Zlatko mi je drag, stvarno jest... ali znaš što? Punina radosti nije bila kad sam ga vidjela. Bila je kad sam kleknula i razgovarala s Isusom. To mi je bilo posebno. Od sada ću tražiti tu radost prije svega.“

„Eto vidiš,“ rekao sam. „Velika je razlika između primanja poruka od drugih i osobnog razgovora s Bogom. Isto ti je i s ljudima — jedno je da ti netko prenosi poruku, a drugo kad te osoba sama pogleda u oči i kaže ti: ‘Važna si mi.’“

Tina je klimnula glavom.

„Prava radost je kad smo mi u glavnoj ulozi. Kad živimo susret, a ne čekamo da nam ga drugi ispričaju.“

Kasnije te večeri, dok sam hodao kući, razmišljao sam o svemu.
Koliko je nas koji cijeli život čekamo da nam drugi prenose poruke — što je netko rekao, što je netko mislio, kako se Bog obraća drugima, a ne nama.

A punina života je upravo u osobnom susretu. Bilo s Bogom, bilo s prijateljem, bilo s osobom koju volimo.

Zato, rekao sam sam sebi, nemoj čekati da ti netko drugi prenese radost. Idi i potraži je sam. Kleči, moli, susreći, razgovaraj, budi prisutan. Jer prava radost je ona koju doživiš kad si ti u glavnoj ulozi svoje vlastite priče.

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 11. 06. 2025.