Piše: Perotim

Tiha noć spustila se nad maleni gradić Betlehem. Kuće su spavale, ulice su utihnule, a čak su i zvijezde izgledale kao da dišu sporije nego obično. U toj tišini koračala su dvoje putnika — mlada žena Marija i njezin zaštitnik, muž Josip. Umorni od dugog puta, tražili su samo malo topline i mira.

No, kamo god bi pokucali, dočekala bi ih ista rečenica:
„Žao nam je… mjesta više nema.“

Grad je bio pun ljudi koji su došli na popis stanovništva. Ni jedna gostionica, ni jedna sobica nije ostala prazna. Josip je pogledao Mariju — lice joj je sjalo nekom tihom snagom, ali i umorom. Znao je da joj se vrijeme porođaja približava.

Dok su hodali rubom grada, hladni vjetar donio je miris sijena. Na trenutak se učinilo kao da ih nešto nevidljivo vodi, kao da netko šapće:
„Ne boj se… tu je vaš dom za ovu noć.“

U polju kraj puta stajala je mala, skromna štalica. Drvena vrata škripnula su dok ih je Josip otvarao, a unutra — toplina. Vol i kravica mirno su drijemale na slamnatim ležajima. Nisu se uznemirili, kao da su oduvijek čekali te goste.

Josip pripremi mjesto, složi čisto sijeno i pokri Mariju. I baš te noći, u tišini ponizne štalice, rodi se Dijete — maleno, nježno, ali u očima mu je plesalo svjetlo kakvo nitko nikad nije vidio.

U trenutku rođenja, nebo koje je dotad bilo mirno — zaplamsalo je.

Iznenada se pojavilo svjetlo, svjetlije od zvijezda, ali mekše od mjesečine. Prostrujalo je iznad polja, presijavajući se kao zlatna rijeka na nebu. Pastiri koji su čuvali stada podigli su glave, zastali, prestali disati od čuda.

Pred njima je stajao anđeo, a glas mu je bio poput pjesme:

„Ne bojte se!
Danas vam se rodio Spasitelj — u Davidovu gradu.
Naći ćete ga u štalici, povijenog i položenog u jasle.“

Pastiri se pogledaše, razrogačenih očiju, i potrčaše prema Betlehemu.
Svakim korakom osjećali su toplinu koja ih vuče naprijed — kao da ih nešto veliko, veće od riječi, tjera da požure.

Kad su stigli, vrata štalice bila su poluotvorena. Ušli su tiho, gotovo na prstima. A tamo — prizor koji im je zauvijek ostao u srcima.

Marija se smiješila dok je gledala svoje Dijete. Josip je stajao uz nju, ponosan i tiho zadivljen. A u jaslama — maleni Emanuel, „Bog s nama“. Spavao je mirno, kao da zna da cijeli svijet čeka njegov prvi dah.

Pastiri kleknuše, donese skromne darove, ali njihova srca — to je bilo ono što su doista poklonili.

Nebo je još dugo odzvanjalo pjesmom anđela, koji su radosno naviještali da je svjetlo ljubavi ušlo u svijet.

Te noći mnogi ljudi nisu ni slutili što se dogodilo. Ali onima koji su vjerovali, koji su gledali otvorenim srcem, radost se spustila poput snježnog pahuljastog pokrivača — tiho, ali duboko.

I zato se do danas, o svakoj Badnjoj noći, čuje isti šapat:

„Otvori svoje srce.
Jer Isus kuca — i želi ući.“

Sretan Božić svima koji vjeruju, svima koji traže mir, svima koji žele ljubav.
I tebi, narode moj.

Izvor: RM BiH