Piše: Biserka Krapić

Snježni trenuci ovih dana u mom kraju donijeli su puno radosti. Dva dana gledala sam prizore, izlazila u šetnje, i po danu, i po noći, šetala s unukom, fotografirala da ostane uspomena, da uhvatim te trenutke i pohranim ih u neku buduću ladicu sjećanja.

Jutros zaleđen auto. Odlučila sam sve odraditi pješke. Za start, posjet mesaru. Cesta je bila posipana, i promet je tekao normalno, ali prilazi kućama zaleđeni, trotoari isto tako. Pazila sam da ne prokližem. Korak po korak.

Kada uopće hodam svjesna koraka? Nikada. Koraci se podrazumijevaju, hodam rutinski. Razmišljam jedino kada me boli noga, stopalo, mišić. Jutros je fokus bio na svakom koraku, jer sam na svakom koraku mogla proklizati i pasti. Bili su to mali, sitni koraci, a uzbrdice, nizbrdice i zaleđene stepenice, činile su se beskrajno duge. Gledajući samo u noge, nisam stigla zapaziti ništa drugo. Savladavala sam stepenicu po stepenicu, i radovala se pobjedi.

U povratku kući, prošla sam neočišćenim dijelom pod snijegom i vidjela otisak svojih čizama u snijegu. Cvjetni uzorak. Pronalazila sam ga posvuda, rutom kojom sam se kretala, između svih ostalih otisaka. Jedinstven, cvjetni. Bilo je tu svakakvih otisaka. Ljudi su danas ostavljali aute ispred kuća i pješačili.

Spustila sam svoju vrećicu kupljenoga mesa i fotografirala otisak u snijegu. U nastavku hoda do kuće, otisak je postao poticaj. Pazeći i dalje da ne padnem, razmišljala sam kako otisaka već sutra neće biti, i kako sve brzo nastaje i nestaje. Isto tako i život. Gledam ovih dana svoju djecu, djecu moje djece, vrijeme je proletjelo. Bilo bi lijepo ostaviti u životu trag koji će trajati. Oni su taj trag. Onaj koji je Bog zamislio da bude.

Neki ljudi ostavljaju poseban trag, velikih djela, nositelji su velikih promjena za čovječanstvo. Neki ostavljaju trag u umjetnosti, upisuju se u velika imena sporta, tehnike, kulture, povijesti i sadašnjosti. Neki ostavljaju trag plemenitosti, humanosti. Neki pak trag u lošim stvarima, pamti ih se po lošem.

Mnogi sveci kroz povijest vjere došli su do spoznaje Božje ljubavi, i pisali su o njoj. Ostaviti trag Božje ljubavi u ovome svijetu, stoga se čini, najveći trag. U bilo kojem pozivu i poslanju. U lošim pričama čini se da nema Boga. Čovjek se izgubio, udaljio od Boga, iz raznih okolnosti života, i Bog je postao nevidljiv u njemu. U nekim ljudima Bog je jako vidljiv, po djelima koje čine. Ipak, kod nekih ljudi djela mogu biti samo izvanjska, a u srcima vlada sve ono što nije od Njega. Bog jedini poznaje pravo stanje srca ljudi, i nije na nama da sudimo ikome. Sve i da poznajemo djela i čini se jednostavna procjena. Bog jedini ljubi čovjeka Božanskom ljubavlju, a mi samo ljudskom, onom koja vidi ograničeno.

Hodala sam ulicom, vraćala se uzbrdicom, pazila na korake, i razmišljala o tome koliko nas Bog ljubi. Ostavio nam je trag, svoga Sina, da po Njemu živimo i da ljubimo kao što je On ljubio nas.

Ako me se ikada itko sjeti po ljubavi, bit će to samo zato što je Bog utisnuo pečat Svoje ljubavi u moj život. Ništa nije moje, sve je od Njega i sve je po Njemu. I život koji mi je darovao, i djeca koju sam rodila, i moji unuci, rodbina, prijatelji. Sve što posjedujem i sve što jesam, sve je Njegovo. Sve što je lijepo, dobro i plemenito u mom životu, svi događaji kroz koje me proveo, svi susreti, sve ono što nije bilo dobro, a izveo je na dobro. Sve je plod Njegove ljubavi i dobrote.

Moji su tek ovi krhki tragovi u snijegu, koje će već sutra vjetar otpuhati, ili sunce otopiti. To su tek koraci velikih proklizavanja i padova, koliko god se ja trudila i nastojala, u kojima me Njegova ispružena ruka spašavala, kako nekada, tako i danas.

I sutra, kada nestane ovaj trag u snijegu, nestat će i moje razmišljanje. Tek će me jedna slika sjetiti što sam razmišljala kada sam ju uslikala.

Jedno je sigurno, trag je nastao koracima koje sam napravila u nastojanju da skuham ručak svojoj obitelji. Je li bilo dovoljno da bih zahvalila za obitelj koju mi je darovao? Jesu li to bili mali koraci velike ljubavi, ili mali koraci jer sam smatrala da mi je to obveza?

Gospodine, Ti koji si Bog, a ja samo čovjek, ne možemo imati istu mjeru kojom mjerimo. Zato prepuštam procjenu Tebi.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 08. 01. 2026.