Foto: Zvonimir Barisin

Piše: Biserka Krapić

Da bih mogla sve ovo oko nas promatrati s mirom, stalno se tješim i želim pronaći dobro u svemu što me okružuje. Dobro je, ljudi se uče preko medija komunicirati. Dobro je, sreću se suprotstavljene strane, barem znamo da ne vlada jednoumlje i da smo ipak demokratični, a ne totalitarni. Dobro je, debate nam idu. Dobro je, učimo se pismenosti, popravljamo vokabular. Dobro je, oni koji to ne znaju, dobiju packu, pa im se povrijedi ego, pa paze. Dobro je, tvrdokorni u razmišljanju, čuju drugo mišljenje, pa malo i popuštaju. Sve je dobro, jer bolje u ovom trenutku ne može.
Pita anketa je li prekršen Ustav, zakon. Od kuda da to zna narod? Pa nisu svi odvjetnici, pravnici, političari. Nađu se oni koji vade slovo iz zakona, pišu u nastojanju da ga objasne. I svi tvrde da su u pravu. Jer, i to je ljudski faktor, ljudi različito tumače pročitano. I opet niti jedna strana ne popušta.
Kao i inače, kroz svaku temu, svi koji su jednom zauzeli stranu, nepokolebljivi su u nastojanju da ju obrane, objasne. Nepokolebljivi da dijalogom dođu do rješenja. Nepokolebljivi za kompromis. Ali, morat će se sve stišati, jer život ide dalje.
Jutros gledam ove slike Kaštela pod neumornim jugom, koje ga je preplavilo. Pitam se zašto se ljudi uopće svađaju, ako imaju različito razmišljanje. Valjda je to u ljudskoj prirodi. Bez obzira na razmišljanje, možeš poštovati drugoga, prihvatiti drugačije razmišljanje.
Sve je počelo događajem koji je trebao ujediniti, a ne razjediniti. Kao kada u kući slaviš rođendan, vjenčanje, pa okupiš obitelj. Nemoguće je da u jednoj obitelji svi isto razmišljaju, ali moguće je ida se kontroliraju na rođendanskoj fešti, na vjenčanju. Jer, to su događaji koji trebaju biti zapamćeni po lijepim emocijama, koji trebaju uljepšati život. Grintavci mogu samo pokvariti feštu. Za to treba trud, nastojanje, samokontrola, kultura ponašanja.
Kolike medalje našega Ivana smo proslavili na terasi naše okućnice. Od dana kada je bio tek dječak od 10 godina i donio kući prvu medalju. Bili su to dani, koji su primali u našu kuću svakog čestitara, a posebno obitelj. Ne slažemo se uvijek oko stola, zna biti bučno oko pojedinih tema. Ali, s godinama smo se naučili stišati i cijeniti drugoga.
Nije mi žao niti jedne proslave. Znala sam što znači Ivanu medalja. Malom broju ljudi se poklopi sve, da bi mogao zaigrati za boje naše zastave. Iza medalje stoji neopisiv trud. Pa i kada se ne dobije medalja. Nikada se naš Ivan nije vratio kući, niti poslije poraza, a da ga nije čekao omiljen kolač, ako ništa drugo. Makar bila tišina, jer se nitko od sportaša ne nosi lako s porazom. Koliko god znao da si dao sve od sebe.
Kao i u svačijem poslu. To što sam bila odlikašica kroz cijelo školovanje i završila u rekordnom roku, nije se poklopilo u moje vrijeme s tržištem rada. I nisam mogla raditi posao koji sam htjela. Ali to što sam uvijek htjela dati maksimum, bilo je pokretač da idem dalje i usudim se učiti nešto drugo. Neko je s dvojkama kroz školovanje uspio u životu puno više nego ja.

Danas čestitam sama sebi i zahvalna sam Bogu za sve, jer znam da ne mogu utjecati na to da se poklope svi dijelovi slagalice za uspjeh. Ono što nisam uspjela kroz posao, dobila sam kroz muža, djecu. Sagledaš sve, i pronađeš dobro. Život se sastoji od uspona i padova.

Sportašima je sport posao, zarada. Ali... Uvijek ima ali. Neki odustaju od reprezentacije, jer traži nešto što kao prosječan sportaš ne moraš. Traži posebne treninge, odlazak iz kluba da bi bio na pripremama s reprezentacijom, ljeta kada su drugi sportaši slobodni. Traži tebe u cijelosti, tako da nerijetko roditelji nemaju odmor s djecom koja su okolo ako su rano ušli u reprezentaciju. Kasnije kada imaju svoje obitelji, djeca nemaju oca, ljetovanja, zimovanja, žene muža. A nije dovoljno da bi se živjelo od mnogih sportova, pa žene uz to trebaju raditi. Da je stvar samo u novcu, odustali bi svi. Nije vrijedan tolike žrtve.
Da ne postoji ono nešto, što se zove ljubav. I za sportaša i za svakog drugog čovjeka u vrhunskim uspjesima. Glazbenom, intelektualnom, kuharskom, policijskom, kakvom god.
Vjerujem da će se jugo stišati, da će se glave razbistriti, jer nema drugog puta. S ili bez kazni, sve to u konačnici ide iz novca poreznih obveznika. Život teče dalje.
Iskreno se nadam da će svaka buduća medalja biti isto tako obilježena proslavom, jer ju zaslužuje. I da neće biti uvjetovana ničim, osim željom sportaša koji su ju zaslužili. Želja nije bila nerealna, osim što se glazbeni ukusi razlikuju. Drugi su ispolitizirali sve, ne sportaši.
Mislim da bi daleko učinkovitije bilo reći: "ne sviđa mi se, ne slažem se s izborom rukometaša, čudim se izboru pjesme, izvođača, ali ovo je ipak njihov dan." I doći na proslavu, čestitati, biti dio obitelji sportaša.
Pa makar pisala priče za djecu, kako mi je jedna gospođa napisala komentar, i nasmijala me. Nisam niti znala da tako zvuči. Zahvalila sam gospođi i rekla joj da mi je drago da su moje riječi na razini djeteta. Često odrasli mogu učiti od djece.
Poslije svađe učimo djecu da je lijepo jedan drugome reći "oprosti". Onaj tko je započeo svađu kriv je što je započeo, a onaj drugi je vjerojatno izazvao. U narodu se nekada reklo "pametniji popušta". Učiš djecu oprostu i nastavku života, igre. Pogotovo braći, koja su obitelj, da si ne zagorčavaju život.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 05. 02. 2026.