Piše: Ružica Parlain
Kad sam bila mala, jutra su imala neki poseban miris.
Neko vrijeme bih ležala u krevetu prije ustajanja i pustila mozak da se zagrijava maštanjem.
Ne znam jeste li ikada razmišljali o tomu kako točno djeca slažu sve informacije koje dobiju iz vanjskog svijeta i svojih emocija i kako dolaze do zaključaka.
To sigurno nije lak posao.
Ali ovo ne mislim u smislu "Jadni oni", upravo suprotno: Svi smo bili bebe, svi smo bili djeca, svi smo naučili hodati, pričati, pisati, pa miša mu maloga - i mi smo fascinantni!
Ostat ćemo na pozitivnoj noti - podijelit du s vama što sam naučila o našem vidu. Zamislite da je svemir ogroman koncert svjetlosti.
Reflektori bljeskaju u milijardama "boja" i valnih duljina, od radio-valova do gama-zraka.
A mi?
Mi smo došli s posebnim naočalama koje propuštaju samo mali dio spektra. Vidimo samo ono što nazivamo "vidljivo svjetlo". Sve ostalo postoji, ali je za nas nevidljivo.
I sad dolazimo do zanimljivog dijela: Veće je čudo što mi vidimo, nego što slijepci ne vide.
Svjetlo prvo ulazi kroz rožnicu, zatim kroz zjenicu i ledu, pa pada na mrežnicu. Tamo milijuni fotoreceptora pretvaraju svjetlost u električne signale. Još nema slike, samo struja.
Signali putuju vidnim živcem do mozga i tek se tamo slažu puzle.
Mozak popunjava rupe, pojačava kontraste, stabilizira sliku, ispravlja je jer mu dođe naopačke, i zapravo stalno "pogađa" što bi trebalo biti ispred nas.
Mi ne gledamo svijet kakav jest, gledamo samo interpretaciju našeg mozga.
Nismo samo ograničeni, nego zaštićeni.
Kad bismo vidjeli sve valne duljine, sve mikroskopske detalje, svu energiju oko nas, to bi bio čisti kaos.
Mozak nam daje filtriranu, stabilnu verziju stvarnosti koja nam pomaže preživjeti.
Vid nije "kamera", nego kreativni projekt mozga.
I to je samo vid! Imamo i ostale osjete, kognitivne procese i emocije.
Koje je naše tijelo remek-djelo!
Da se vratim u svoje djetinjstvo.
Kad bih se napokon ustala, prva stanica je bila kauč i jutarnji crtići. Ali izvor najveće radosti bila je topla čokolada. Mama je napravi i donese bratu i meni. Nama je ugodno, toplo, smijemo se, pijemo tu čokoladu i ništa nam više na svijetu ne treba. Radosni smo.
Ako čitavo vrijeme strepite kad će dođi ono kobno "ali" - životni problemi, pesimizam, zlobni svijet i teška iskustva, razočarenje, slomljeno srce, propali planovi, nastavite niz...
Brate i sestro, pusti to.
Pusti barem na čas i slušaj Gospodina kad ti kaže:
"Ne budite zabrinuti za život svoj - što ćete jesti ili piti; ni za tijelo svoje - u što ćete se obući. Nije li život vrjedniji od hrane i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske: ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani Otac vaš nebeski. Zar niste vi vrjedniji od njih?" Mt 6, 25-26.
"Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molitve Bogu. I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu. " Fil 4, 6-7.
Pusti majku Crkvu da ti napravi toplu čokoladu i uživaj.
Ako pustiš Bogu da te vodi, vidjet ćeš - Jedino te On nikad neće iznevjeriti.
Hvala ti Isuse, što si mi vratio dječji osjećaj uzbuđenja i jutarnji miris djetinjstva dok svaki dan hodam do crkve da primim Tvoje tijelo, Tvoj zagrljaj, Tvoju zaštitu, Tvoj oslonac. Svaki dan korak sam Ti bliže, i neizmjerno se radujem. Molim te, dotakni svako srce i pokaži im isto ono što si pokazao meni. Podaj im dar vjere, pošalji
svoga Duha nad njih. Potakni ih da ti se prepuste, da osjete dječju radost i povjerenje i da žive svoj puni potencijal. Dok ne dođe vrijeme da Te fizički vidimo u svoj Tvojoj slavi, daj da osjećamo ljubav i mir u srcu koje samo Ti daješ.
Tvoja sestra u Kristu
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 23. 02. 2026.
