Piše: Perotim

Jednog dana ugledao sam ispred sebe nešto neobično napisano na jednom listu papira. Zastao sam, zagledao se u taj list i upitao:

— Što je to?

— To su slova — odgovorili su mi.

— A čemu ona služe?

— Od slova se sastavljaju riječi. Od riječi nastaju rečenice. Ali ih treba pravilno poredati.

— Kako mislite pravilno? — upitao sam.

— Tako da lijepo zvuče i da nose dobru poruku.

Razmislio sam malo pa rekao:

— Dakle, ono što mislimo, što želimo i što osjećamo, sve to možemo oblikovati od tih slova i zapisati na papir?

— Točno — odgovorili su.

Pogledao sam ponovno u list i rekao:

— Evo već nekoliko lijepih riječi koje su pravilno raspoređene: lijepo, pravilno, nježno, tiho, raspoređeno.

— A što se događa kada nisu pravilno raspoređene? — upitao sam.

— Tada mogu nastati neugodne i uvredljive riječi, rečenice, priče, pa čak i pjesme.

Zastao sam na trenutak i tiho rekao:

— Onda moram paziti.

— Da, mora se paziti — odgovorili su. — Sve što složimo od tih slova, svaka riječ koja ostane zapisana, može biti radost ili uvreda. Ovisi kako ju složimo. Sa slovima možemo iskazivati ljubav, molitvu, poruku i ohrabrenje.

Pomislio sam u sebi:

— Baš su čudna ta slova. Mala su i tiha, a mogu reći tako mnogo. Zato je važno kako ih koristimo.

Tako sam počeo slagati slova. U početku nije bilo lako. Slova su mi se činila kao mala, nemirna zrnca koja nije bilo jednostavno složiti na pravo mjesto. Ali nisam odustajao. Strpljivo sam učio.

Najprije su nastajale riječi.
Zatim rečenice.
A s vremenom i pjesme.

Pjesme pune ljubavi, molitve, zahvale, ohrabrenja i nade.

Polako su iz tih slova počele nastajati i priče. Neke su bile radosne, neke sjetne, a neke i pomalo tužne. Ali svaka je nosila neku svoju duboku poruku.

Dok sam gledao u ta slova, počeo sam razmišljati.

Nije li to isto kao i s različitim cvijećem?

Svaki cvijet ima svoju boju, svoj miris i svoju ljepotu. Kada ih pažljivo složimo, od njih nastaju buketi i aranžmani. A te bukete darujemo ljudima u različitim prigodama.

Nekome za dolazak.
Nekome za rastanak.
Nekome za uspjeh.
A nekome za trajno sjećanje.

Tada sam shvatio nešto važno.

Slova su poput cvijeća.
Riječi su buketi.
A priče i pjesme darovi koje poklanjamo ljudskim srcima.

Zato treba paziti kako slažemo slova.
Jer od njih može nastati i radost...
ali i bol.

A ja sam poželio da od mojih slova uvijek nastaju buketi koji će ljudima donositi toplinu, razumijevanje i malo više svjetla u njihovim danima.

Jer kome dajemo te svoje bukete od slova, kome ih poklanjamo, od velike je važnosti. Neki će prepoznati njihovu vrijednost. Neki će vam uvijek biti zahvalni. Za neke oni mogu biti i opterećenje.

Ljudi nisu svi isti.
Nisu uvijek istog raspoloženja.
Mogu vas voljeti.
Mogu vas cijeniti.
A mogu vas i povrijediti.

Ali bez obzira na sve, nastavite donositi svoje bukete od slova.

Ukrasite ih ljubavlju, nadom, vjerom, poniznošću, ustrajnošću i svjetlom.

Možda će upravo vaši buketi nekome unijeti mir u nemirno srce.
Možda će nekome vratiti izgubljenu radost.
Možda će nekome dati snagu da ponovno povjeruje u život.

Jer ponekad je dovoljna samo jedna riječ, jedna rečenica, jedna mala poruka — da čovjeku promijeni dan.

A ponekad i život.

Zato ne štedite svoje bukete od slova.
Dijelite ih tiho i iskreno, kao što cvijet širi svoj miris.

Možda nikada nećete saznati kome su donijeli utjehu.
Ali negdje, u nečijem srcu, ostat će zapamćeni.

Kao mali trag svjetla.

Izvor: RM BiH
Objavljeno: 12. 03. 2026.