Foto: Istock
Piše: Biserka Krapić
Zatekne te tragična vijest o smrti dragih, bliskih ljudi i ostavi nijemim, začuđenim, s nevjericom i tugom u srcu. Tuga se slijeva niz lice, boli.
Zauvijek će ovaj prvi dan proljeća godine 2026.god. ostaviti sjećanje na jedan odlazak. Iznenadan, neočekivan, neobjašnjiv, neplaniran, ničim nagoviješten.
Prelistavam sjećanja, četrdesetogodišnjeg prijateljstva i gotovo toliko kumstva. Za kumove biraš prijatelje, one koji su u tvom životu ostavili trag. A za krsne kumove svoje djece biraš one kojima bi dao svoju djecu na povjerenje, jer znaš da imaju ljubav za tebe, pa time i za tvoju djecu. Onu koja bi prihvatila tvoju djecu u svoju obitelj, da se tebi nešto dogodi, izložila se da treba. Onu koja je vjerna, ostaje uvijek uz tebe. Onu koja je znala biti tu u teretima života, i onu koja te nikada nije gušila, bila nametljiva. Ljubav koja poštuje i daje slobodu.
Bio je naš kum čovjek dobrote, ljubavi, humora koji je uvijek nasmijao ljude oko njega. Nedavno smo proslavili njegov rođendan. Imao je veliku želju odvesti nas na večeru u kraj svojih korijena po tati. Divio se Grobničkom polju, pričao o vremenu koje je proveo u tom kraju, djetinjstvu. Kao i uvijek, usput je sipao viceve iz rukava, nasmijavao nas. Uspijevao nas je uvijek ispočetka nasmijati, iako smo neke stvari već i čuli. I sam bi se toliko nasmijao ispričanom vicu, kao da ga je prvi put čuo i ispričao. Zaraznog smijeha, pretakao je radost, pričao dogodovštine iz života koje su ostavile radost, i nismo mogli ostati ozbiljni. Smijali smo se kada je izbrojao koliko točno dana, i sati, i minuta više ne puši. Uvijek je volio čuti o svakom iz obitelji, kako je tko, gdje je sada, znao je slušati. Osjetio si da ga raduje svaki čovjek.
Imao je plan odvesti nas ovo proljeće u selo njegovoga tate, a onda jednom i dalje, u njegov rodni kraj. U proljeće, kada se ponovo uspijemo okupiti. Kada se ljepota boja razlije poljima.
Ali...
Prvi dan proljeća, otišao je putem nekih drugih poljana. Svidjelo se Gospodinu, pozvati ga na putovanje. Onda kada nitko nije očekivao, kada nije bilo nikakvog nagovještaja odlaska. Bez velike patnje, dugotrajne bolesti, boli.
Neki odlaze drugačije. Ne pitam se zašto netko ovako, a netko onako. Vjerujem Bogu koji ima mjeru, vrijeme i mjesto za svakoga. Još jedna knjiga života se zatvorila za ovaj svijet, otvara se za neke druge dimenzije, prostranstva vječnosti.
Prelistavam u mislima stranice te knjige i sve donose osmijeh i radost što sam imala prigodu biti dio te priče, koja je obogatila moj život. Prelistavam i znam da će ovo biti duga noć.
Trag dobrote koji je utisnuo u srca onih koji su ga poznavali, ostat će zauvijek. Živjet će naš kum dok mi dišemo. Kao da upravo gledam kako nam veselo prilazi uz pozdrav, zagrljaj, i ponavlja riječi kako sam ista od kada me poznaje. Ne mogu nego se osmjehnuti. I ne mogu nego plakati, s tugom što takvih susreta više neće biti.
Ima težih i lakših oproštaja. Ovaj je baš težak. Listam sjećanja, sa suzama i osmijehom istovremeno, dok zazivam Božji blagoslov i zahvaljujem za svaki dragocjen trenutak s našim kumom.
Iako vjerujem u svijet iza ovih kulisa koje vidimo. Vjerujem u Boga ljubavi koji je ispunio našega kuma ljubavlju koju je dijelio dalje. Vjerujem da ga odvodi na zelena polja koja su zelenija od ovih ovdje. Vjerujem u susret u vječnosti jednoga dana.
Život je pred vječnosti tek treptaj oka. A smrt? Smrti nema, ako vjeruješ. Smrt je samo portal.
Gospodine moj, Ti znaš da vjerujem. Ipak, samo sam čovjek i noćas ne mogu drugačije od ovog oproštaja sa suzama.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 23. 03. 2026.
