Foto i tekst: Biserka Krapić

Robotinjo 

Gledam ga kako na kotačima žuri,

okicama miga, i dobar tek nam želi.

Mislila sam kako je teško moguće,

da će mi se robot ikada svidjeti,

i da ću mu još i pjesmicu posvetiti.

Ali, ovaj je tako simpatičan i sladak,

samo šuti, i u kuhinju po narudžbu žuri.

Bezazlen je potpuno, pomaže predano,

nije arogantan, i ne traži puno.

Ipak, konkurent biti ne može,

mladi konobar ide puno brže.

Lijepa riječ, boja glasa,

osmijeh koji osvaja.

Koliko god svijet napredan bio,

koliko god čovjeku robot pomogao,

hladan je oklop njegov,

okice koje migaju,

dušu nemaju i ne otkrivaju.

Samo simpatičan može biti,

ništa više od toga,

ljepota iz čovjekove dubina izvire,

koliko god okice u hladnom oklopu migale.

Tko bi mislio da za života,

u restoranu ću sresti robota.

Moram se hitno naučiti,

kako se prema njima postaviti.

Ovaj nije agresivan,

ne traži rat, ne čini se opasan.

Rado bih provjerila,

nogu mu postavila,

Da otkrijem hoće li ju krenuti pregaziti,

hoće li preko nje pasti, ili će ju izbjeći.

Ali nije sigurno to učiniti,

mogao bi se s narudžbom prevrnuti.

I tko zna da li bi istraga pokazala,

da prema robotu sam nehumana bila.

Pa još da mi mirovinu uzme popravak,

ili umjesto njega da suđe moram prati,

u kuhinji gdje stalnu postavu ima,

nov je, ništa se na njemu ne klima.

Možda će i meni nekad koristan biti,

doručak mi donijeti, kuću očistiti.

Metlu su mnogi izbacili,

robotu su prostor dali.

Nije to tako loša stvar,

Ako ne dođe u pogrešne ruke,

Pa se umjesto pomoći čovjeku,

upotrijebi za oružje.

Bože neću se niti tada bojati,

s metlom u rukama, ja ću ga dočekati.

Ako treba naći ću i toljagu,

u rat ću s njime ući,

i robota bez duše dotući.

Ali, često sam se u životu prevarila,

kada sam povjerenje vanjštini dala.

Nekada sam robota,

na televiziji, u filmu vidjela.

I danas sam se baš iznenadila,

kada sam ga oči u oči srela.

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 18. 05. 2026