Foto: Tungsten Rising / Unsplash
Piše: Krešimir Stjepan Pećar (3/2026)
ZABORAV JE NAJVEĆI NEPRIJATELJ
U pokajničkom činu na početku svake mise govorimo:
„Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo, da sagriješih vrlo mnogo“, te nakon toga: „Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, sve anđele i svete, I VAS BRAĆO, da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu.“
Razmišljam već dugo, koliko uopće dopire do mene ovaj vapaj da ja, brat, molim za njih po samoj stvari da smo djeca istoga Oca. Ako ću po istini, toliko se rijetko sjetim ove sveopće molbe koju mi na svakoj Svetoj misi upućuju sva naša braća i sestre katolici, te je to rijetko prisjećanje zapravo statistička pogreška, a ne moj konstantni odaziv sveopćoj molbi Crkve.
MOLITVA NA KUŠNJI
„Molitva je sjedinjenje duše s Bogom“
(sv. Ivan Maria Vianney – Župnik arški)
A što je uopće molitva? Zašto molimo? Što mi to želimo dobiti, postići…jesmo li trgovci pa se s Bogom pogađamo da ću ja Njemu nešto ako On meni što bih ja htio…Ili molimo bez prave vjere da ćemo zaista i dobiti ono što ištemo…ili smo više praznovjerni nego vjerni pa nam je molitva kao kakva mantra koja nas smiruje na psihičkoj razini…
Kao odraslog katekumena, u pripravi za sakrament Svete Pričesti i Potvrde (Krizme), učili su me da je molitva komunikacija s Bogom. Nisam tada baš sve to razumio, kakva to komunikacija, jer smo morali proći puno teoretskog sadržaja, a nigdje nije bilo stvarne prakse.
Nitko me nije uputio da komunikacija s nekim zapravo znači produbljivanje odnosa s tom osobom, produbljenje ljubavi, upravo: sjedinjenje s nekom osobom. Stoga je molitva put mog srca prema sjedinjenju s Bogom, a ne brbljanje naizust, samo jezikom, određenih molitvenih obrazaca bez stvarnog udubljivanja i razmišljanja kakav je to Bog u kojeg vjerujem…
Stoji činjenica da su me Isusu Kristu prije puno godina doveli protestanti te da sam s njima nekako prirodno naučio spontano moliti, tj. bio sam tada još slobodan od moje kasnije naviknutosti na naše katoličke, inače prelijepe, molitvene obrasce. Kroz kasnije godine sazrijevanja u katoličkoj vjeri, spoznao sam da je moguće s mnoštva riječi nekih molitvenih obrazaca, litanija i drugih poznatih molitava tek otkidati prazne riječi s usana, a ne ozvukoviti puninu ljubavi prema Gospodinu, koja navire iz čovjekovog srca.
Prepoznajem da sam ja i moji dragi katolici, imali na početku sazrijevanja prisnijeg odnosa s Bogom dosta problema sa spontanim molitvama. Odgajani na katolički način, spontana molitva pred drugima je kao zarobljena, kao okovana lancima nelagode…postoji osjećaj da će drugi, s kojima molim, prozrijeti moje grešne dubine, otkriti moje drugo lice, prepoznati moje negative…i na kraju, prezreti me i odbaciti…
A spontana je molitva zapravo izlazak iz pobožne maske koju stavljamo na svoja lica i otkrivanje ljepote kojom je Gospodin satkao naše duhovne duše.
Ako je tko našao načina kako u molitvi biti uvijek sabran i postojan, u Riječi nepokolebljiv, u teškoćama vjeran, Bogu i ljudima na svemu zahvalan... neka mi se javi. Kako u svemu tražiti najprije Božje kraljevstvo, a ne naše sitne interese? Neka nas Uskrsnula Ljubav pomazuje kroz sve dane naših života. U zajedništvu svetih naš je Dom.
„Ralo koje krči i otvara brazdu ne vidi ni sjeme ni plod.“
(sv. Josemaria Escriva: „Brazda“)
SVETOST ILI GRIJEH POJEDINCA JE SVETOST ILI GRIJEH CRKVE
I da se vratimo na početak ovog kratkog promišljanja: u molitvi za tebe kroz sveopću molbu na početku sv. Mise, nemoguće je ne sjetiti se divne dobrote koja izlazi iz tvoga srca brate, sestro…Svakodnevnom ljubavlju tvoja življena svakodnevnica ostavlja trajni polog uzora, sliku kojom Gospodin pokazuje svoju radost prema Čovjeku. Ne zaboravimo da smo uzori jedni drugima. Da nas promatraju i komentiraju naša djeca. Roditelji. Supružnici. Prijatelji. Kolege na poslu i fakultetu, poznanici, ateisti i nevjernici, pripadnici drugih religija… a mi ih Isusu možemo svojom ljubavlju privući Isusu, ili pak svojim neprihvatljivim životom podignuti visoki zid prema Njemu.
U Crkvi, dakle, nema privatne svetosti, a niti privatnog grijeha. Sve se vidi i otkrije, prije ili kasnije čak i u ovoj našoj materijalnoj stvarnosti. A u duhovnoj stvarnosti to je kao u hidrauličkom zakonu spojenih posuda: spojene posude su cijevima međusobno povezane tako da se tekućina u njima može slobodno gibati iz jedne u drugu. Visina stupca tekućine u svim je spojenim posudama jednaka, što se naziva Zakonom spojenih posuda. Kad se ulijeva dodatna količina tekućine u jednu od tih posuda, ista se odmah razlije u druge te je razina tekućine opet u svim posudama jednaka. Slično se događa i kad se neka od posuda prazni, odmah reagiraju i ostale posude snižavanjem zajedničke razine tekućine u njima. Isto tako svetost jednoga izgrađuje Crkvu, a samo jedan mali grijeh jednoga rastače ranije izgrađeno.
Zato ti smijem reći: „Ljubim te iskrena i čista srca!“, jer „ljubiti“ koga u Kristu znači željeti mu samo dobro. I znam da me razumiješ. Prelijepo je što postojiš. Hvala što si tu uz mene u sveopćoj molbi Crkve na svakoj misi! Od danas ću se truditi i ja biti s tobom.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 01. 06. 2026.
