Foto i tekst: Biserka Krapić
Dugo nisam bila na ovoj lokaciji. Našla sam se s prijateljicom, koja živi točno iznad plaže. Prešle smo cestu gdje pogled puca duboko ispod, na plažu koju smo nekada zvali "Ispod Vile". Možda se i danas tako zove.
Nismo se spustile na nju, skrenule smo na suprotnu stranu, na plažu koja nije postojala u našoj mladosti, ispod riječkog bazena. Nekada davno tu su bile "grote", bez nekog pristupa, i nisam niti pokušavala ići na taj dio obale. S izgradnjom bazena, obala je nasipana i napravljene su dvije predivne plaže.
Za njihovu izgradnju također me vežu sjećanja. Naporna, borbena. Sjećanja borbe sa sustavom protiv kažnjavanja nepropisno parkiranih auta u vrijeme izgradnje. Igrači i treneri koji su parkirali aute gdje god su stigli u vrijeme treninga, dobivali su svakodnevno kazne na aute zbog izgradnje. Sve dok se nisam pobunila protiv te nelogičnosti i uletjela u okršaj sa sustavom i riješila. Nije bilo dosta što mi je auto završio u moru na nasipu za vrijeme izgradnje, samo mi je falila još svakodnevna kazna, dok su se moja djeca borila da ne zakasne na trening koji se odvijao na dvije lokacije zbog izgradnje.
Oduvijek sam bila borbena kada je u pitanju nepravda i išla sam do kraja, kakav god on bio. Bilo na vidiku rješenje ili ne. I dok su drugi čekali rješenje onoga što činim i manje više u takvim okolnostima nisu htjeli sudjelovati u borbama, sama nisam mogla biti statična. Na kraju su to bile moje bitke za sebe i druge. Birala sam način pismenosti, pisanja do samog vrha, uprava, direktora, pronalazila puteve i nisam odustajala. Netko bi rekao "neš' ti borbe", ali onaj tko zna što je sustav, jako dobro zna koliko je tu borbe. Mentalne, psihičke. Nisam pravnik da poznajem zakone, nije tada bilo mogućnosti informacija preko interneta, ili preko umjetne inteligencije. Samo zdrava logika i osjećaj nepravde, koju treba ispraviti.
Danas vjerujem da me upravo taj težak put nedostatka informacija na svakom koraku kao danas, naučio boriti, improvizirati, kopati do rješenja. Ništa nam nije dano gotovo. Zato se danas ne mogu načuditi, kada vidim da postoje gotova rješenja, informacije, svi imaju u rukama pametne telefone, a mnogi ih koriste samo za igranje.
Pogled s visoka na plažu, u tren je donio sjećanja na našu mladost. Nevjerojatno kako sjećanja mogu biti živa, kako se u tren vrate. I uopće ne razumiješ da je od te mladosti prošlo četrdesetak godina. I danas pogled na plažu donosi osmijeh i izvlači lijepe trenutke.
Jurišali smo na plažu rano ujutro dok jako ne grije. Spuštali smo se do nje pješke s Gornjeg Zameta, raznim prečicama, sa sendvičem u rukama. Ništa drugo, cijeli dan. Vodu smo pili sa špine uz tuš. Niti suncobrana, niti kreme za sunčanje. Iako se danas čini da sunce nije toliko peklo, sjećam se da nije bilo ljeta kada nam se nije gulila koža. Svi bi bili previše izgoreni na suncu, i pravo je čudo da nitko nije dobio nikakvu bolest kože od opeklina.
Nikakvih rekvizita za udobnost, luftića, naslonjača, samo ručnik i kamenje na obali, s vrlo rijetkim plohama betona. Nikakvih kafića, kioska, palačinki, restorana. Ništa, osim mladosti, koja je cičala i vriskala u moru. Potapanje, bacanje, skakanje, plivanje nerijetko kao današnje pripreme za prvenstva. Svi nategnutih mišića. Bilo je sramotno imati i gram "pancete", "sala". To nisu nametali modni standardi, jer nismo pratili modu, nitko nije imao uvid u nju. Jednostavno, ako je tko bio malo deblji, potrudio se da do sljedećeg ljeta to ne bude, jer je bio izložen ruganju. Danas bi rekli "vršnjačko nasilje". Dečki atletski građeni, svi od reda, građa isklesana na radovima s očevima na izgradnjama kuća. Cure bez celulita, slatko si jeo ako su se u kući pekli kolači. Jedino slatko što je bilo u neograničenim količinama, bilo je voće.
Nije trebalo fitness programa tjelovježbe, nutricionističkih programa prehrane, da bi postigao izgled. Nije bilo odlazaka "na nokte", ugradnje umjetnih trepavica, bojanja kose, ispisivanja tetovaža po tijelima.
Čini se materijalna oskudica. Ponekad smo na svoje okolnosti gledali tako, ali ne zadugo, jer smo svi imali podjednake mogućnosti. Tek poneki čiji su roditelji mogli više, odudarali su. Nisi ih mogao sustići, osim što si mogao pokušati učiniti korak više, pa smo već od srednje škole dio ljeta provodili radeći. Nerijetko u teškim uvjetima.
Danas, kada se prisjećam tih dana, vidim koliko je to bio zdrav život, i koliko nije trebalo savjeta za zdrav život. Živjeli smo punim kapacitetom. Trošili se fizički, a iz prijateljstava i druženja, prolazili i psihički sve probleme odrastanja, tinejdžerstva. Nitko nije išao psiholozima na razgovore. Roditelji nisu znali što je to pubertet, niti su razmišljali o njemu. Postojala je poslušnost, rad, disciplina života. Dogovor koji se ne smije prekršiti, jer slijedi kazna, tvoja sloboda dok ne osramotiš roditelja, dok ne dođe do njega da radiš nešto krivo.
Razgovarali smo međusobno, dijelili probleme odrastanja, pričali o njima. Današnja zatvorenost i pogled na jačanje individualnosti uništava puno toga. Otvara puno prostora rastu stručnih službi za pomoć. Od psihologa, psihoterapeuta, raznih motivatora, majstora za jačanje čovjeka iznutra. Nama nisu trebali. Svi smo mi bili jedinke za sebe, uklopljeni u zajedništvo, točno smo znali kakav je čiji karakter, narav, ali vježbali smo se prihvaćanju drugoga, pa i sebe usput modelirali.
Smijeh je odzvanjao gdje god je bila gomila na okupu. Nerijetko smo igrali karte na plaži, ili su kolali stripovi, ljubavni romani. Posuđivalo se, kolalo između nas. Dečki su znali doći s malom loptom za picigin, tim loptama su špricali cure, čim bi krenule prema moru. Smijeha na svakom koraku. Pitam se danas gdje je nestao smijeh?
I tako od ujutro do kasnog popodneva. Naravno, nisi mogao ići na plažu ako nisi odradio obveze u kući. Pješke uzbrdo natrag do kuće kada počne padati mrak, jer inače ne bi uspio. Ne sjećam se da sam imala i bocu vode sa sobom.
I dok ovo pišem, sjećam se kako je moja baka pričala o svom životu, isto tako i moji roditelji o svojoj mladosti. Njima se naša mladost činila neshvatljiva. Jasno je kako je nepremostiv jaz generacija i kako i ne možemo jedni druge razumjeti.
Vremena se mijenjaju, okolnosti života svake generacije su potpuno drugačije. Moje priče izgledaju mojoj djeci i unucima teške. Ja ih ne osjećam kao teške, gledam na svoju mladost kao dio života koji je imao svoje terete i napore, ali imao i dimenziju jedne zdrave bezbrižnosti, ljepote, zdravog smijeha. Vjerojatno će se i današnjoj generaciji djece i mladih ljudi isto tako činiti njihova mladost s protokom vremena i usporedbom sa sljedećom generacijom.
Svako vrijeme ima i ljepotu i terete. I djetinjstvo, i mladost, i doba kada stvaraš svoju obitelj, i doba kada postaješ baka, kao što sam sada. Gledam ovu plažu i slažem knjigu života, mnoge neispričane priče. O prolaznosti vremena. U svemu možeš vidjeti ljepotu, ako ju tražiš.
U svakoj utakmici možeš se ili izgraditi u porazu, ili radovati se pobjedi. I u ratu se možeš radovati pobjedi, vjerovati da porazi služe nečem višem. U svakoj neimaštini možeš naći ljepotu u zajedništvu, koje se neminovno iz nje pokreće i živi. U svakoj velikoj i teškoj bolesti možeš naći snagu zajedništva u humanosti koja okuplja ljude na zajedničke akcije. U svakom porazu možeš naći pobjedu i tamo gdje se ne vidi izvana, u čovjekovoj nutrini. Neki snagu gledaju kao ljudsku kategoriju, vjeruju da može doći iz odluke. I može. Pobjeđuješ snagom volje. Neki ju vide kao duhovnu dimenziju, silu odozgor. Pobjeđuješ s Bogom, svojim DA. Gledaš na Boga kao Oca kojega si upoznao preko Riječi. Neki traže imaginarnog prijatelja. Svi tragamo za sigurnosti i osjećajem da nisi sam. S Bogom ne možeš NIKAD biti sam.
Danas u svemu vidim Božju milost koja je ispisala toliko raznovrsnosti u ovu moju knjigu života. Vidim tek malo moga truda, moje malo DA, i osjećam u svakoj priči koja je prošla, veliku zahvalnost za sve proživljeno i doživljeno, što mi je dano na mom putu.
Život je knjiga koja se i dalje piše. Radujem se sljedećem poglavlju. I znam - bit će dobro, jer ako i ne bude vidljivo, tragat ću dok god ga ne nađem. Ako ga ne vidim, to samo znači, da nisam dovoljno tragala da ga nađem. Kad god pronađem dobro, znam da sam pronašla Boga u njemu. A On je uvijek tu.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 10. 08. 2026.
