Piše: Trpimir Matković

Božji poziv na neprestanu molitvu neki karizmatici vezivali su na otkucaje svog srca ili na disanje i mislim, da su bili na dobrom tragu, ali slutim da je ispravan odgovor na vezivanje na procese u mozgu.

Kao prvo i osnovno vjernik si mora duboko i čvrsto posvijestiti Božju prisutnost. Bog, naime, sluša naše misli u realnom vremenu. I kada nam nadođe imalo značajnija misao, automatski se tada obraćamo Onome koji sluša naše misli, a upravo to i jest definicija molitve. Neprestano vrludanje naših misli nije ništa drugo nego traženje teme za razgovor s Bogom.

U potpunom predanju Bogu netko predaje i svoje buduće misli, ali zasigurno nikome to Bog nije ispunio, jer bi time On izgubio sugovornika i reducirao bi se odnos s njegovim miljenikom.

Po tome čovjek može biti u samoći samo ako je zadrti ateist ili tzv. vjernik, koji ignorira Božju prisutnost. U tom kontekstu samo svjetovnim pogledom ponašanje pustinjaka može se nazvati bijegom u samoću, jer je to zapravo odlazak na intenzivnije druženje s Bogom.

Dakle, postoje dva Cogito ergo sum (mislim, dakle, jesam). Ovdje gore iznesen: imam svoje ispunjenje, jer imam odnos s Bogom, te onaj poznati filozofski: postojim, jer sam autor svojih misli.

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 15. 08. 2026.