Moje opravdanje za ne ići na Svetu ispovijed bilo je logično. Zašto bih ja jednom drugom čovjeku govorila sve pogrešno što sam mislila, rekla i učinila, kada je taj čovjek možda gori od mene, što on ima od toga da ja njemu govorim svoje tajne, pa znam ja vrlo dobro što je dobro, a što zlo. Zli su svi oko mene i svi koji se ne slažu sa mnom, a ja sam dobra.

Foto: Unsplash

U jednom trenutku sam na društvenim mrežama napisala da bi Međugorje trebalo ograditi bodljikavom žicom i na ulazu napisati „Ludnica”.

Svaki put kada ste u zlu sjetite se:

• Da je Bog dobar i milosrdan

• Da ima smisla za humor (ne smije se tebi, nego zajedno s tobom)

Ja danas živim u Međugorju i ispovijedam se redovito.

 Piše: Marijana Grgić, mag. psych

Ti to možeš, naprijed!

Kad sam se konačno počela ispovijedati, na početku nisam imala što reći. Gdje god se okrenem, u koje god područje zađem, moj život se činio jako pravedan. Ispovijedi su na početku išle lažno, ostavljala sam jedan dio uvijek za sebe, opravdavajući se da je sad već prekasno da kažem neki grijeh, prošlo je toliko godina, pa zar se to uopće ispovijeda? Dobra sam majka, supruga, nikoga nisam ubila, ne kradem, ne varam, kuham, čistim, perem, radim, donosim plaću kući. Boga nikada ne zanima što ja radim, nego kako to radim. Zanima Ga još i za koga to radim. To „kako” i „za koga” me vodi u raj ili u pakao.

Nakon godinu dana redovitih ispovijedi, počela sam uviđati da sam sve gora i gora i da uvijek radim iste stvari ukrug. Kad sam mislila odustati i prorijediti ispovijedi, oko mene su se počeli jednostavno stvarati i množiti dobri, ponizni božji Pastiri.

Jedne prilike nakon ispovijedi kod jednog dobrog Pastira, očekivala sam veliku pokoru. Rekao mi je da svaki dan moram stati pred ogledalo i namignuti sama sebi i reći „Želim ti dobro, ti to možeš, naprijed, naprijed!” Zašto je to rekao? Kao i svakom čovjeku, meni je najteže od svega bilo sebi željeti istinsko dobro i prihvatiti da je Bog milosrdni otac koji voli, a ne onaj koji kažnjava. Bilo mi je lakše tonuti, nego plivati.

Drugom Pastiru sam rekla: „Don, ja jedem slatko i kada treba i kada ne treba. Pogotovo kad treba postiti. On mi je na to rekao: Jedi puno slatkoga, da budeš slatka, a ne gorka.”

Isus je ovdje!

Najljepša ispovijed mog života dogodila se na Bijelu nedjelju ili Nedjelju Božanskog milosrđa. Ispovijedi je prethodilo čitanje Dnevnika svete Faustine Kowalske, a kao pripremu za ispovijed sam, sasvim slučajno, pročitala na internetu svjedočanstvo Glorie Polo, da bih tek nakon toga saznala da njezinu knjigu imam u svom domu. Mogu reći da sam se, ni ne znajući, za tu ispovijed pripremala skoro cijelu korizmu. Skupila sam hrabrost i rekla napokon sve, cijeli život, bilo me je jako stid, plakala sam od stida. Svećenik je imao osmijeh na licu, sveti osmijeh, i rekao je „Isus je ovdje”. Onda je rekao nešto nevjerojatno: „Odrješujem te od svih tvojih grijeha, čak i onih kojih se u ovom trenutku nisi mogla sjetiti”. Ostala sam u čudu, zar je to moguće? Sve je izbrisano, jer je Bijela nedjelja! I ja sam se osjećala tako, bijelo i lagano. Bog me voli!

Jedne prilike na Blagdan Gospe od Guadalupe čitala sam o njezinoj čudotvornoj slici, divila se čudima. Navečer tog dana bila je misa. Ja sam na misi molila, između ostalog, za obraćenja. Poslije mise ostavila sam djecu sa suprugom, zbog kratkog izleta u trgovinu. „Dobra večer”, susreću me dva hodočasnika. Jedan je pričao kako mu je ovo već 30. put da dolazi u Međugorje, a drugi da mu je ovo prvi put. Taj drugi se nije baš smiješio. Vidjeh da mu je prijeko potrebno malo Žive vode, živog svjedočanstva i htjedoh ga poslati na mjesto gdje se rade svjedočanstva. Na to me zamoliše da im radije ja kažem svjedočanstvo. Ja se nađoh u neprilici, muž me čekao s djecom, djeci je bilo vrijeme spavanja, htjedoh ih se riješiti, u sebi se opravdavajući. Onaj tužni me pitao, koje je brdo važnije, Podbrdo ili Križevac. „Oba su brda važna”, rekoh, „ali ima jedno puno važnije, na njega se najteže popeti, to su vam ispovjedaonice sa lijeve i desne strane crkve”. Na to mi je rekao kako se on ne ispovijeda, ali i ne griješi, dobro radi, ne krade, ne vara suprugu i sva ona opravdanja koja sam već previše puta čula od sebe same. „Zašto se onda ne smiješiš, kad si tako pravedan, vole li te tvoja djeca, viđaju li te, što bi rekli o tebi da ih pitam jesi li dobar, vesele li se kad dolaziš?”

Ispričah mu ukratko sve što sam u tekstu napisala, o sebi dok sam bila bez grijeha, o ispovijedima poslije, o Bijeloj nedjelji.

Dok sam išla prema svom domu, sjetih se svoje molitve na misi i toga kako sam tu istu molitvu u konkretnom htjela izbjeći ni sat vremena poslije. Licemjer, ali Bog me ipak voli. Čak je i uslišao molitvu licemjera. Čovjek se sutradan vratio da mi kaže da se ispovjedio.

Bože, pošalji svetog Šarbela!

Kao i svaki brak, naš je također pun trzavica, iako molimo. Nakon jednog perioda nerazumijevanja, pomolila sam se, gotovo u ljutnji: „Bože, pošalji svetog Šarbela, svetog oca Pia ili svetog Leopolda Mandića da ispovijedi moga muža”. Bio je Veliki tjedan. Moj muž je obilazio oko crkve, tražeći gdje da se ispovijedi. Ispred svih svećenika bili su ogromni redovi, samo je ovaj sjedio sam. Nakon što se moj muž ispovjedio, vidjela sam ga izdaleka kako hoda, sve je bilo uobičajeno, osim ogromnog osmijeha na njegovom licu. Nije se mogao prestati smiješiti. Rekao mi je da ga je zacijelo ispovjedio neki sveti čovjek. Na to sam mu ispričala svoju molitvu. Požurila sam ne bi li se i ja ispovjedila kod njega. Ispovijed je završila tako da smo se i ja i svećenik smijali do suza. Raj, jednostavno raj.

Bog te voli! Tebe! Tebe voli!

Ispovijed je dobra kad se za nju dobro pripremim. Kad pročitam nešto što me potiče da se sjetim kakav sam ja ustvari. Dobra je kad se dobro pomolim za nju. Nije važno koji svećenik me ispovijeda, važno je da je preda mnom Božji pomazanik. Kroz njega na Svetoj ispovijedi sam Isus govori i oprašta grijehe. Ispovijed je „tuširanje” ili „generalno čišćenje duše”, tako kad primim Euharistiju, Isus me može jače zagrliti. U tom zagrljaju je mir, čak i kada nosim bolest, smrt bližnjega, neplodnost, muževu ili ženinu nevjeru, osamljenost, ljubomoru, odbačenost, neimaštinu, u Njegovom zagrljaju sve je lakše kada spoznam da me on stvarno ljubi. „Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako” (Mt, 11, 30).

Sv. Terezija Avilska jednom zgodom je čistila kapelicu i pala. Jako se ozlijedila u laktu. Pogledala prema Svetohraništu i uzdahnula:

„Zašto ovo dopuštaš, Isuse?”

„Tako ja postupam sa svojim prijateljima”

„Zato ih imaš tako malo…” rekla je.

Bog te voli, zapamti, on te stvorio, sa svim tvojim nedostacima, sa svim tvojim grijesima. Tebe! Tebe voli! Zagrli se! Budi Isusov malobrojni prijatelj, ne boj se tereta. Želim ti dobro, ti to možeš, naprijed, naprijed!

Izvor: Radio Marija BiH
Objavljeno: 18. listopada 2021.