U zajednici Cenacolo, po prvi put u životu upoznala sam jednu čudnu vrstu muškaraca; nakon povratka s posla, vrijeme su provodili sa svojom suprugom i sa svojom djecom. Danima sam promatrala kada će doći vrijeme da muževi idu na piće sa svojim prijateljima, izlaze u lov, ribolov ili jednostavno nisu tu. Taj dan nije dolazio. Upoznala sam jedan par koji je trenutno bio u svađi. Pitala sam, što je razlog svađe? Supruga mi je odgovorila da je on odlučio sam na svoju ruku igrati nogomet nedjeljom, kad zna da je nedjelja dan za obitelj. Ostala sam u šoku. Ja sam bila ljuta na svog supruga jer je uzeo sav novac i nestao na 3 dana, bila sam ljuta jer se drogirao i lagao na svakom koraku. Pomislim u sebi, hoće li ikada naše svađe bile zbog tako bezazlenih razloga?

Foto: Pixabay

Piše: Marijana Grgić, mag.psych

Godine su prošle, došlo je obraćenje, ukratko, koljena su imala žuljeve od klečanja pred Isusom. Našli smo se živjeti u istom onom stanu supružnika koji su se posvađali zbog nogometa nedjeljom. Bogu hvala, i ja sam se imala priliku ljutiti na svog supruga jer igra nogomet nedjeljom.

U svom svjedočanstvu često navodim kako problem nije bio jednostran. Bračni drugovi su jedno tijelo i jedan duh, u to čvrsto i srcem vjerujem. Kako polovica istog tijela može biti u pravu, a druga polovica u potpunom krivu?

Žene se često ljute na egoizam kod muškaraca. Nekima je egoizam droga, kocka, alkohol, nekima previše vremena na poslu, nekima lov, ribolov, nogomet, to što jedno želi još djece, a drugo ne, jedno želi na more, a drugo na planine, nekima je egoizam prisutnost osobe tijelom, dok očito duhom nije tu. Zajednički nazivnik svih problema u braku je uvijek egoizam. Žena u tim situacijama, budući da ima veći osjećaj za lijepo i ljepotu, shvaća da nešto ne štima i kao po šablonu, prst upire u muškarca. Ona želi da stvari budu bolje, ljepše, želi više sreće, pa svog supruga upozorava na stvari koje joj se ne sviđaju. Suprug, vidjevši da je verbalno napadnut, daje se u bijeg, jer je verbalni napad jedini napad na koji ga niti Gospodin talentima nije pripremio. On se ne snalazi. Tako da, u braku u kojem je alkohol problem, suprug nakon verbalnog napada bježi van napiti se, a u braku u kojem je posao problem, suprug bježi van raditi. Supruga ostaje u svojoj ljutnji koja se nakuplja i pretvara u atomsku bombu pri svakom novom susretu.

Suprug zatim sve više bježi u svoj porok, a supruga biva sve ljuća, čupavija i ružnija kako duhom, tako i tijelom. Često čeka na vratima, već ljuta i započinje svađu.

Kada je vrijeme za potražiti pomoć u braku?

Odgovor je: svaki dan! Svaki dan trebamo napraviti nešto što hrani naš brak. Brak je organizam, on diše. Pun je uspona i padova. Prepustiti se vremenu i razmišljati da će sve proći samo od sebe, bez našeg učešća znači propast braka. Mnogi se jave župniku, psihologu, prijateljima u vrijeme kada je već kasno, kada više nije moguće otpetljati razloge ljutnje koja se gomila godinama i koja je već prerasla u mržnju. Postoje supružnici koji se mrze, dok ih djeca gledaju razmišljajući kako da nestanu s ovog planeta. Djeca kasnije u životu krive sami sebe zbog svih svađa, pa nerijetko biraju put ovisnosti, prostitucije, bulimije ili kocke.

Postoje brakovi u kojima su žene ubrzo nakon muškaraca posrnule i prestale se boriti. Dakle, oba supružnika su na lošem putu. Takve žene vraćaju se korak, dva unazad, pa postaju djetinjaste, počinju se ponašati kao da nisu udate i kao da nemaju djecu, pa nerijetko počinju s noćnim izlascima, diskotekama, za vikend odlaze u druge gradove s prijateljicama, počinju se odijevati izazovno i izvan svoje dobi. Djeca kada vide takvo ponašanje roditelja, da je roditelj postao dijete, počnu se ponašati mnogo odraslije, jer osjećaju da je mjesto odrasle osobe u obitelji prazno. Za njih smo pozvani moliti žarko, jer sama Gospa Fatimska kaže da će konačni obračun dobra i zla biti preko braka i obitelji. U pismu kardinalu Caffarru, između 1983. i 1984. sestra Lucia, najstarija od troje pastira iz Fatime piše: „Oče, doći će trenutak u kojem će se posljednja bitka između Kristova Kraljevstva i sotone dogoditi preko braka i obitelji. Oni koji rade za dobro obitelji biti će progonjeni i doživjet će mnoge poteškoće. Ali, ne treba se bojati, jer Gospa mu je već satrla glavu.“

U brakovima u kojima je jedno od supružnika na krivom putu, a drugo očajno gleda put u propast i ne vidi rješenje, ne pomažu svađe, razgovori, povremeni posjeti psiholozima, psihijatrima, vlastito iskustvo me naučilo: krunicu u ruke i na koljena pred Gospodina! Ponekad me jedna, dvije, čak ni tri krunice nisu rješavale srdžbe koju sam osjećala, ali me majka Crkva naučila da srdžba ne dolazi od Boga. Srditi se trebam samo na grijeh, ali ne i na slabost svog supružnika. To se zlo s njim igra, a preko njega i sa mnom, pa s našom djecom, pa s našim razvodom, pa s ranama naše djece koji će odrasti u nesretne ljude i živjeti u istim ili gorim nesretnim brakovima.

Obrati se Gospi, ona će zlu satrti glavu. Ponekad mi je bilo potrebno neprestano moliti da bih zadobila mir. Mir koji je dolazio od krunice, bio je jači od tablete za smirenje, koje mnoge supruge u očaju uzimaju. 

Postoje i oni sretni supružnici koji se povremeno posvađaju jer jedno ili drugo u određenoj situaciji osjeti manjak ljubavi. Oni se bore za istu stvar, za brak, ali na različite načine. Tako će se kod njih svađa često dogoditi jer suprug misli da je za obitelj važnije priskrbiti materijalno, dok će supruga važnijim smatrati vrijeme provedeno zajedno. Nisam još upoznala supružnike koji se nikada nisu posvađali, ali opet, možda sam ih premalo upoznala.

U svađi je bitno znati da nas krupne oči naše djece gledaju i shvaćaju sve jako ozbiljno. Poslije svađe važno je, isto onako kako smo se posvađali pred njima, zagrliti se i reći naglas oprosti. Mnogi parovi kažu: „Ne svađamo se mi pred djecom.“ To nije istina, zidovi su tanki, a naš ljutiti glas čuju i u snu.

Za naš bračni život bitno je riješiti nadolazeću svađu mjesecima prije. Dakle, moliti u obitelji, ustrajno i s veseljem večernju ili dnevnu krunicu. Kada su kod supružnika prisutni sakramenti Pomirenja i Euharistije, teško se može ustrajati u zlu. Duhovna obnova supružnika prevencija je svim nadolazećim problemima.

Jedna važna stvar koja mnogima promakne su bračni izlasci bez djece. Meni se ispočetka ideja činila kao neka vrsta egoizma, ali braku je to zaista potrebno. Izlazak nasamo, na klanjanje, na misu, na pizzu, u šetnju, samo da se obnovi prijateljstvo među supružnicima. Supružnici su centar braka, a ne djeca. Mnogi supružnici djecu stave između sebe, pa se ne vide godinama. Djeca su prisutna svugdje, čak i u bračnom krevetu. Za to su obično odgovorne žene. Zbog toga djeca brkaju uloge i misle da su oni važniji od tate. Supruge također za izlazak u trgovinu, na liječnički pregled, frizeru ili na roditeljski sastanak biraju najljepšu odjeću, dok muža doma čekaju u pidžami. Muž je onaj zbog koga trebam biti lijepa, iznutra i izvana.

Kuća u kojoj je blagoslov, ima majku koja često odijeva pregaču, stavlja cvijeće na stol, miriše ispečenim kruhom, dočekuje muža na vratima zagrljajem, pušta ga da sabere misli 15 minuta, a zatim s njim dijeli svoj dan, poštuje njegovu riječ i njegovu osobnost i njegov rad, uči djecu da poštuju oca. Otac u toj kući ne može biti ništa drugo nego otac. Žena često treba moliti za svoga muža, nažuljati koljena. U vremenima kušnje i danas za svog muža molim više krunica dnevno.

Braku je potrebno prijateljstvo drugih kršćanskih bračnih parova. Ponekad je dobro i natjecati se u dobru sa zdravim bračnim parovima.

Kada smo s drugim bračnim parovima počeli dijeliti svoje poteškoće, trebalo mi je dugo da se otvorim. Ja sam još uvijek bila onog pogrešnog mentaliteta; sve treba popravljati, (auto, grijanje, zidove) samo brak ne treba niti se smije popravljati. Ako bi netko čuo moje poteškoće, to bi značilo da nismo savršeni, a morali smo biti savršeni ili barem glumiti da smo savršeni. Budući da je takav mentalitet već jednom bio doveo naš brak skoro do okončanja, uvjerila sam se probati podijeliti ono što mi često stvara poteškoću. Kada smo dijelili poteškoće, vidjela sam da iz razgovora izlazimo vedriji, veseliji i da se u idućoj teškoj situaciji puno lakše nosimo sa poteškoćama, jer smo ih već prije stavili na otvoreno i prozračno mjesto. Zlo se često igralo s nama uvjeravajući nas da ako ne pričamo o poteškoćama, da će same nestati.

Ne postoji savršen brak. Svaki brak je bojno polje. Bitno je da se muž i žena ne bore jedno protiv drugoga, nego da se stave na istu stranu i bore zajedno protiv zla, da ustraju protiv poteškoća i da slave život koji im je darovan od Boga.

^*za ovaj tekst, za naš novi početak i za sve ono što danas znam i imam zahvaljujem dragom Bogu koji je u našem braku progovorio preko Zajednice Cenacolo.

 RM

Objavljeno: 8. studenog 2021