Iz svjedočanstva don Ivana Filipovića između ostalog, dodirnula me i ova rečenica: Elvira Petrozzi pitala je grupu mladića „Tko želi biti dobar?“Jedino don Ivan, tada još ovisnik, nije podignuo ruku. Sam kaže da nije znao želi li biti dobar. Sjetila sam se njegove dileme mnogo puta na svom putu. Ni ja nisam znala želim li biti dobra veliki dio životnog puta. Društvo uči, a ja sam se složila i živjela po filozofiji: „Ako si dobar, nisi uspješan, nisi važan, nitko te ne poštuje, zapravo, nećeš imati ništa, jer si dobar, pa si dao sve što imaš.“

Dugo sam vremena mislila da je svetac neki glupak koji hoda okolo, samo se smiješi i nema svoje mišljenje. Sva ta pitanja, sve moje dileme božjom providnošću riješila je životna škola.

Imala sam priliku upoznati svece koji itekako imaju svoje mišljenje, zapravo, glasniji su od ostatka svijeta. To su ljudi koji su izabrali voljeti, izabrali su biti dobri. Na moje iznenađenje, naučila sam da dobrota nije osjećaj koji mi nekada dođe, a nekada ode. Dobrota je izbor, isto kao i ljubav. U svakodnevnim pitanjima i borbama, dobri ljudi biraju druge umjesto sebe. Izbor na početku boli, ali donosi istinsku radost.

Foto: Pixabay

Jedne smo prilike bili u gostima i naša je kćerka na poklon dobila par stvarčica s kojima se djevojčice njezine dobi rado igraju. Počela je naglas nabrajati kome će sve od prijateljica dati po jednu od poklonjenih stvari. Darovateljica joj je na to najprije dala kompliment kako je ona dobra djevojčica, kako misli na druge prije nego na sebe, a zatim je dodala: „Nije ti dobro biti dobra, nećeš imati ništa, uvijek ostavi više za sebe“. Vjerujem da se ta mudrost prenosila s koljena na koljeno, da bi došla do moje kćerke. Vjerujem da naš tradicionalni odgoj zaista želi (materijalno) dobro tim učenjem, međutim, istinsko dobro ostalo je skriveno generacijama. Koliko je ljudi proživjelo život, a da nikada nije osjetilo istinsku,rajsku radost - dati drugome sve ili barem onoliko koliko i samome sebi?

Kolumna: Dragocjeni biseri

Piše: Marijana Grgić, mag.psych

Mi našu djecu probamo odgajati drugačije. Prepričavamo prispodobu iz Evanđelja o siromašnoj udovici, koja je dala sve što je imala. Pričamo im svoja i tuđa iskustva ljubavi prema drugom čovjeku. Naravno, nismo uvijek primjer, svjesni smo koliko puta i naše riječi ostanu samo riječi.

Ponukana našim pričama, naša najstarija kćerka,spremajući se na svetu misu, ispraznila je cijelu svoju kasicu s namjerom da sadržaj da u lemuzinu. Kad smo vidjeli što pokušava napraviti i ja i njezin otac stadošmo je odgovarati od njezinog nauma. Rekli smo joj, ako da sav svoj novac, ne može sutra računati da ćemo joj mi kupiti slatkiše. Nismo ju razuvjerili, svu svoju ušteđevinu ipak je darovala. Sutradan sam dobila poziv od stare prijateljice da dolazi donijeti neke stvari za našu kćerku, onu istu koja je dala sve što je imala u lemuzinu. Inače, nismo se čule neko vrijeme, tako da mi je sami poziv bio iznenađenje. Dobila je slatkiše, igračke, odjeću, kozmetiku, sve što odavno želi, veselila se i vrištala od radosti svaki put kad bi otkrila novi poklon. Stvari je bilo previše. Za nas, one koji smo ju odgovarali od darežljivosti, pogađate, među poklonima nije bilo ništa. Pomoću tog malog, ali velikog primjera shvatili smo srcem koliko Bog voli dobrotu, te koliko dobrote i veselja nagradi onoga tko sluša Njegove zapovijedi.

Puno sam puta pala u zamku da mogu biti dobra samo ako mogu dati nešto materijalno. Teoriju poznajem, „biti dobar znači pomoći, nasmijati se, zaželjeti dobar dan“, ali srcem sam vjerovala da se dobrota mora moći izvagati. To je naravno iz mene pričala sama oholost. Samo oholica i licemjer vaga vlastitu dobrotu, da bi ju poslije naplatio. Samo oholica i licemjer bira dobrotu do određenog stadija, da bi se poslije, kad shvati da ju nije unovčio, gorko kajao i sablažnjavao druge govoreći da se ne isplati biti dobar i kako mu netko nije uzvratio na primjeren način.

Naravno da se isplati biti dobar. Odakle onima koji čine dobro onoliki osmijeh na licu, toliki mir u srcu? Istina, u brojanju osmijeha koje smo darovali drugima brzo se umorimo, ali Gospodin se ne umara.

Na vratima blagovaonice u kojoj sam objedovala godinu dana stajao je natpis: „Želiš biti sretan? Nikada ne traži ništa i nikad se ne vrijeđaj.“ U potpisu je stajalo poznato ime, mama Elvira. Drugim riječima, ako se vratiš biti dijete, bit ćeš sretan.

Biti sretan, biti dobar, nije priča iz tuđeg, nego iz tvog života. Zapravo, uopće nije priča, nego stvarnost. Svi možemo biti sretni sada, ovog trenutka. Počni s odgovorom na pitanje: Želiš li biti dobar?

Izvor: Radio Marija BiH

Objavljeno 26.travnja 2022.