Pavlov i Silin odgovor zaprepaštenom tamničaru je vrlo jasan i direktan: vjera u Isusa je ona koja spasava i oslobađa okova grijeha. To je istina no ona nosi u sebi duboku višeslojnost, cijelu priču nauka, predanja i uputa Gospodnjih.
Foto: Pixabay
Potaknuta sam o ovome promišljati jer neprestano viđam vojsku "vjernih" sigurnih da su na putu spasenja jer vjeruju u Krista, izmole tu i tamo pokoju molitvu,a nedjeljom odlaze na svetu misu. I tu se zaustavljaju kao kad magare stane i ni makac. Sto posto uvjereni da su svoje vjerničke obaveze obavili.
Kao prvo, vjera nije obaveza koju katkad nevoljko izvršavamo. Vjera je duboko i istinsko opredjeljenje srca, stanje zaljubljenosti i nasušne potrebe druženja s Isusom u svim trenucima života, u svakom udisaju.
Ne zaustavlja se samo u crkvenom prostoru niti u vremenu određenom za molitvu, već preplavljuje sveukupnost našeg bitisanja, ulazi u svaku poru života, obilježava je i označuje. Stalno potiče na rast, na korake u susret Kristu i prijateljevanje s njim.
Vjera je obilježje duha, u svim prilikama i neprilikama,odabir Isusa i onda kada to od nas traži žrtvu i odricanje od vlastitih ideja i komoditeta.
Vjera zauzima, poput jezerskih voda, sve dubine bića. U tim vodama istine možemo se neprestano ogledati i vrijednovati postupke, misli, djela i put kojim hodimo. I onda osnaženi jakošću i pomoću Božjom, u tim bistrim vodama možemo prepoznati sva naša zastranjivanja i grijehe, pa ih se odreći i obnoviti se u milosti.
Vjera je sveti filter kroz kojeg bi trebali svakodnevno propuštati ono što jesmo da bi svo naše smeće ostalo izdvojeno, raskrinkano i prepoznato, u prvom redu, od nas samih te bačeno u vatru pokajanja.
Vjera nije stanje. Vjera je proces, neprekidno učenje, volja za predanjem, obogaćivanje i produbljivanje odnosa sa Spasiteljem.
Vjera nije izlet već životno putovanje na kog smo odlučili poći otvorena srca i sa svetom znatiželjom: " Što mi je Gospodin pripravio danas? Da li sam odgovorila na sve njegove poticaje? Koji dar vjere danas otvaram?"
Vjera je aktivna. Ne zaustavlja se tamo gdje mi hoćemo. Potiče nas na hod, da se odričemo sebičnosti, uzljubimo bližnje i počnemo se žrtvovati i odricati za njih.
Apsolutno se ne zadovoljava niti ispunja toplim mjestom na crkvenoj klupi, s par na brzinu izgovorenih molitava i s osamljenim mjestom u zakutku sjećanja odakle je izvlačimo u prigodama.
Piše: Desa Jelavić, dopredsjednica Udruge "Majka Krispina" u Međugorju
Vjera je živa. Diše, pati i raduje se s nama. Razlaže nam boli i opravdava radosti, uzdiže nas iz blata, spušta sa samopodignutih prijestolja, upozorava nas na propuste, potiče na ljubav, uči nas žrtvi i blagoslovu davanja...
Vjera je zahtjevna. Želi nas cijele i u svakom trenutku. Želi nas obući u svetost svojih haljina i učiniti Kristovim svjedocima.
A svjedoci ne možemo biti ako smo neopredijeljeni, mlaki, površni i ako vjeru živimo samo kao jednu od naših mnogobrojnih maski kojom, prije nego ikog drugog, varamo sebe.
Istinska i živa vjera je poticajna. Ona sjaji na licima ljudi koji je njeguju, blista u njihovim rukama i blagoslov je za sve koji je susreću.
Vjera ima moć da privlači, da zaustavi pažnju prezaposlenih, izgubljenih, očajnih, ovisnih pa da se upitaju: "Odakle snaga, živost i radost ovom stvorenju? Što ga to ispunja ovolikom ljubavlju i milošću?"
Eto to treba činiti naša vjera, ostavljati tako divan trag da ga požele slijediti izgubljeni.
Točno znam jer se i meni, jednom dok bijah u tamama, dogodilo isto. Jedna dobra, u Gospodina zaljubljena žena, svojim je životom i svjedočanstvima, u meni pokrenula lavinu ljubavi za Isusa i želju da ga uvijek slijedim.
Ne budimo zombiji! Odrecimo se mrtve vjere! Oživimo je Božjim savjetima i doslijednošću da hodimo Riječju rasvjetljenim stazama.
Možda ćemo nekom biti poticaj i primjer, nekom tko je skriven našim očima ali otkriven Božjim. A onda će nas Stvoritelj obilato blagoslivljati zbog vjere koju smo svjedočili i nosili kroz život.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 21.svibnja 2022.
