Hodočašća u svetišta uvijek su posebna i milosna, važna i za duhovni rast. Do sada sam u Međugorje hodočastila pješice petnaestak puta. Od tog broja, tek pet puta sam išla kao krštena osoba, kao osoba koja zna kome i zašto ide.
Foto: RM BiH
Zanimljiva su bila ta moja hodočašća iz perspektive osobe koja nije krštena, niti je u vjeri. Bile su to moje tinejdžerske godine, godine mladalaštva i lutanja. Skupa sa svojim prijateljicama, vršnjakinjama, zaputila bih se na pješačenje dugo 6-7 sati. Kolone ljudi kretale bi se navečer iz pravca Mostara prema Međugorju. Dok smo mi veselo cvrkutale pitajući se naglas koga ćemo od simpatija sresti, primjećivala bih ljude kako hodaju čak bosi tolike kilometre, po toplom asfaltu, po oštrim kamenjima. Primjećivala bih da majke vode svoju malu djecu, mnoge uplakane hodočasnike, ljude koji bi naglas molili molitve koje ja tada nisam znala.... Bilo je i mlađih od nas tinejdžera, koji su sabrano molili sav put.. Nekad usred težine puta, primjetila bih da moje prijateljice šute, ali drugačijom šutnjom nego inače. Izgledale su fokusirano, kao da nešto duboko misle, kao da naše manje-više dječije brige ne postoje... I ja bih se zamislila, pitala sam se hoće li isti Bog koji nas je sve stvorio, ispuniti i moju želju. Tako je to meni izgledalo, izgubljenom djetetu koje spletom okolnosti nije odraslo niti u kakvoj vjeri, ali sam radi okruženja odabrala da ću i ja tog Boga zvati imenom Isus: „Taj Isus - Bog, i meni će možda ispuniti želju, jer evo valjda vidi da i ja hodam pješke do svetišta, a možda i zna da nisam loša osoba...“ Ono što sam o Njemu znala, doznala sam iz filmova. Znala sam i da ga je Marija rodila, ali tada, za te moje nježnje godine, to mi je bilo dovoljno da znam, i nisam tražila dublja pojašnjenja.
Piše: Ivana Knezović, zamjenica glavnog urednika Radio Marija BiH
Dolazak u cik zore u Međugorje, i tada je bio spektakularan: klupe ispred Crkve sv.Jakova bile su pune pospanih hodočasnika, ali oni nikada nisu izgledali umorno, već ispunjeno. I ja bih sjela na klupu, malo odspavala prije Mise. Misu bih odslušala, najviše promatrajući ljude, koji su tada posebno potreseno izgledali, kao da im o toj Misi cijeli život ovisi. Moje prijateljice nisu znale da nisam krštena, bilo me je stid to priznati, jer sam od malena na svojoj koži osjetila osudu za ono što čovjek ne bira, što mu je dodijeljeno rođenjem. Nakon pričesti, na njihovo pitanje gdje sam ja bila, odgovorila bih da su me izgubile iz vida u masi hodočasnika. U Crkvu nisam ulazila, ali bih se probila do Gospinog kipa ispred Crkve. Bila je lijepa ta žena uklesana u kamenu, Isusova majka. Računala sam da će i ona možda pomoći da mi se želja ispuni.
Nakon krštenja 04.lipnja 2017.-te, hodočastila sam u molitvi, ali primjećivala bih ljude koji su me u svojoj vidljivoj izgubljenosti podsjećali na staru mene. Za njih bih se posebno pomolila.
Prošle godine, često sam dolazila u Međugorje, autobusom, ne pješke...Uzdrmalo se tlo pod mojim nogama po tko zna koji put u životu, a samoća praznog Međugorja bez ijednog hodočasnika, radi pandemije, činila me je manje usamljenom. Kupila sam u suvenirnici Novi zavjet sa psalmima, i zapisala datum „01.04.2021“ . Rekla sam naglas, jer ionako nikoga nije bilo – „Bože, sad si mi samo ti ostao, spasi me ponovno! Majko, vodi me!“
I vodila me je ta divna Majka, dok sam na Brdu ukazanja sama sjedila, vodila me je pokraj provalija u koje sam mogla upasti, ali nisam – jer sigurna sam da me je Njezin zagovor sačuvao. U tih godinu dana svakojakih vrtloga, uvijek me je vodila svome Sinu, kao eho njezine su riječi uvijek odzvanjale u mojoj nutrini: „Tada reče njegova majka slugama – Učinite što god vam kaže!“ Iv 2,5
Godinu dana kasnije, 01.04.2022. kada sam potpisala ugovor za Radio Mariju i postala njezin djelatnik, zasjajile su te brojke pred mojim očima, i vidjela sam kristalno jasnu Gospinu intervenciju za svoj život. Točno godina dana od zaspisanog datuma u Novom zavjetu, točno godinu dana od trenutka kada sam predala sve svoje nade, snove, želje i molitve u Međugorju... Gospa je intervenirala i njezin zagovor sigurno me je spasio i očuvao.
Kad vidje Isus Majku i učenika kojega je ljubio pokraj nje, reče svojoj majci: „Ženo, evo ti sina!“ Potom reče učeniku: „Evo ti majke!“ I od onoga časa uze je učenik za svoju. Iv 19,27
Kraj je mjeseca svibnja, dragi čitatelju, Gospinog mjeseca. Zahvali joj se na svemu, i uzdaj se u njezin zagovor i pomoć Njezinog Sina svaki dan do kraja svog života!
Budi hrabar u svojoj vjernosti, odlučan u svojom predanju, i budi sav Njezin, da bi bio i Božji – pa nećeš propasti!
Jer, evo vidiš, ne propadoh ni ja! Hvala ti Majko na tome!
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 29.svibnja 2022