Često nam se u zemnim borbama, duhovnim previranjima, bolima gubitaka, osjećajima osujećenosti, napuštenosti, u psihičkim i tjelesnim patnjama, učini da je Bog negdje daleko, da nas je zaboravio i ostavio na vjetrometini života izložene udarcima.

Foto: Pixabay

Osjetila sam to u vlastitom srcu isto kao i u srcu braće i sestara dok bi razgovarali, molili ili dijelili taj osjećaj posvemašnje napuštenosti.

Uvijek sam sebi nastojala posvijestiti, ohrabriti se, izići iz rupe propasti, mrmljanja, napustiti to hladno mjesto samoće u svemiru, hlapljenja nade, penjuću se po ljestvama vječne Riječi Božje. Stalno je ili na mom stolu, ili u torbi, ili pod pazuhom, dostupna, upravo zato jer mi neprestano treba ohrabrenje i rasvjetljenje koje mi po njoj dolazi.

Piše: Desa Jelavić, dopredsjednica Udruge "Majka Krispina" u Međugorju

Zaustavimo se na ovoj svetoj rečenici obećanja koju Isus izgovara pred jedanaestoricom, ali ne samo pred njima, nego pred svakim svojim stvorenjem. Onda, danas i zauvijek.

Dakle, nema udaha, oka trepraja, koraka nam ili misli koja se ne reflektira u srcu Kristovu ili koja nije pod pažnjom njegovom. Ničega što mi činimo, što nam se dešava, nijedne kušnje, boli niti patnje koju on ne poznaje. I to upravo zbog činjenice što živimo po njemu, po njemu se spašavamo i po njemu Ocu dolazimo. Zbog činjenice njegove nepresušne ljubavi.

Nebrojeno puta sam bila osvjedočena o toj istini!! O tome da je Krist uvijek uz nas pa i onda kad po svojim svetim planovima dopušta kušnje i boli da bi nas oblikovao, sebi suobličio i za raj okitio.

Mi smo oni koji se u boli skvrčimo, zatvorimo dajući zemlji svojstvo vječnosti isto kao i trenutku patnje. Tada nas u ljudskoj slabosti, neoslonjene na Božju snagu i njegova obećanja, ta patnja udaljava od istine Kristove sveprisutne ljubavi.

Jasno nam je svima da bolna previranja ne možemo izbjeći ali ih možemo živjeti u pouzdanju Božje blizine, u povjerenju da nas prati i čuva od propasti.

Ta bliskost i izgradnja povjerenja je ostavljena čovjeku kao ulog divnoga prijateljstva sa Stvoriteljem. Jer je čovjek onaj koji se udaljava, zaboravlja i ne vjeruje.

Ne, nije Bog taj!!

Uvijek imamo otvorenu mogućnost u patnji se izgrađivati, naslanjati na Riječ, oblikovati se po njoj, rasti u saznanju da je Vječni uz nas, a da smo mi ti koji njegovu ljubav trebamo prepoznati i prihvatiti.

Svako ukopavanje u sebe, kratki dosezi nutarnjeg pogleda, neposlušnost savjetima, pretjerano i bolesni zaustavljanje u trenucima nedaća ima za posljedicu još gore stanje nego ono u kojem, trenutno, jesmo.

A ono je osijećati se trajno jadni i ostavljeni i ne prepoznavati Ljubav koja nas vječno grli.

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 03.lipnja 2022.