U jednom našem svjedočanstvu opisivala sam prizor kad sam po prvi put u životu ugledala svog muža kako moli krunicu na koljenima. Vidjela sam ga u jako puno situacija u životu, ali tada mi je bio najljepši. Do tada sam o pobožnim muškarcima imala mišljenje da to nisu pravi muškarci. Meni kao i generacijama drugih žena, televizija je diktirala mišljenje o pravom muškarcu. To su uvijek bili neki šutljivi glumci, koji su tako izgledali još tajanstvenije, pušili su i pili, bili problematični, vozili su brzo i na njih se nikada nije moglo računati, osim u izvanrednim situacijama kada dođu nenajavljeni, spase situaciju i isto tako nenajavljeno odu. Muškarce koji mole obično se prikazivalo kao mlakonje, pognute glave i bez svog mišljenja.

Foto: osobna arhiva kolumnistice

Ta poremećena slika muškarca u današnjem društvu nadogradila se još i feminiziranjem muškarca. Prečesto vidim muškarca koji torbu nosi na isti način kao žena, obučenog u hlače toliko uske da se moram približiti ako želim saznati stoji li ispred mene žena ili muškarac.

U našem podneblju ostala je kultura i nepisano pravilo da djecu odgaja žena, a muškarca nema i povremeno se pojavi. On je taj koji donese novac, provjeri je li sve u redu i živi odvojen od svih životnih dinamika svoje obitelji.

Kolumna: Dragocjeni biseri

Piše: Marijana Grgić, mag.psych

Muška djeca tako generacijama rastu bez muškog uzora, bez primjera koji će slijediti. Ponašaju se po instiktu i često potpuno promašeno, poput siročadi, jer iako su fizički imali oca, sve je drugo manjkalo.

Posljedično, oca traže tamo gdje ga nema – na ulici. Na ulici je sve drugo, samo ne očeva ljubav. Na ulici pornografija postaje normalna, a žena objekt koji pruža instant zadovoljstvo.

Budući da je zemaljska očeva ljubav preslika i poveznica s onom božanskom, ne čudi ni to što današnji muškarac vjeruje u Boga, vjeruje da je on tu negdje, ali ne vjeruje da ga voli, da mu želi dobro i da je prisutan. Otac koji je prisutan u svako doba noći i dana, koji bdije, brine se i zove u svoj zagrljaj, današnjem muškarcu zvuči nepoznato.

Sinonim za oca je nepoznanica. Kada nekoga ne poznajem, kada ne vjerujem da je uvijek tu, lakše ću ga ogovarati, lakše opsovati, lakše i mrziti. Zbog toga ne čudi ni tolika bogopsovka. Muška djeca koja igraju nogomet na školskom dvorištu i psuju Boga, svakodnevni je prizor.

Na nedavnom Mladifestu vidjela sam prizor mame i dvoje djece; muškog i ženskog. Bez oca, logično. Dječak je cijelu misu igrao igricu i u jednom trenutku se toliko oduševljeno okrenuo prema mami i rekao: „Mama, skoro sam pobijedio ovaj put“. Kratki osmijeh zamijenila je ozbiljnost igrice koja je počinjala ispočetka i dječak se ubrzo vratio u svoj svijet. Kad je misa završila, dječak je hodao za mamom i sestrom i hodajući igrao igricu.

Drage mame, kada biste znale koliko video igrice oštećuju dječji mozak, išle biste na ispovijed jer im dopuštate igrati igrice. Mozak koji se jednom nauči za svaku akciju dobivati bodove, zadovoljstvo, nagrade, neće se nikada naviknuti na normalno funkcioniranje u svijetu u kojem je dinamika potpuno suprotna: jako puno rada, jako malo instant zadovoljstva, jako puno interakcije s drugim ljudima. Ne čudi stoga ni toliki porast ovisnika o kocki koja pruža osjećaj instant zadovoljstva. Pravimo invalide od zdrave djece, a zatim se nakon 5 godina sjetimo tražiti pomoć neurologa, psihologa, zajednica s riječima: „Nešto nije u redu S NJIM“.

Oče, majko, s nama nešto nije u redu.

Mama ne može zamijeniti oca, a muška su djeca često izazovnija, aktivnija. U nedostatku oca lakši je izlaz dopustiti djetetu video igrice, jer majka nema fizički kapacitet popuniti očevo mjesto i njihovu zajedničku igru.

Odgajamo sutrašnje očeve.

Neki sam dan vidjela dječake od 12 godina kako piju pivo. Sjetila sam se svjedočanstava dečkih iz Zajednice Cenacolo i skoro svako počinje ovako: „S 12 godina počinjem piti i pušiti... Roditelja nikada nije bilo tu... I kada su bili tu fizički, nisam osjećao blizinu“.

Upitah ih zašto piju pivo i znaju li im roditelji da piju pivo tako mladi? Nakon kratkog razgovora, majčinski im rekoh da nisu frajeri ako piju pivo, nego ako uče i završe školu i da im djevojke i dečki koji misle da su frajeri dok piju pivo nisu prijatelji. Znam da pričam u vjetar, ali bilo mi je bitno da barem jednom u životu iz usta jedne žene čuju istinu.

Zlo igra prljavo. Zna da bez oca nema obitelji.

Pravog muškarca Gospodin šalje kao ovcu među vukove. Ne treba mu novac ni višak materijalnoga. On ima Gospodina i zato je bogat čovjek, baš poput sv. Josipa. Daje siromahu, pomaže potrebitom. Živi od rada svojih ruku. Često klekne i zahvali se na daru života. Kada su djeca izazovna i aktivna, pravi muškarac moli za strpljenje i ostaje praviti im društvo. Ne bježi među ne-očeve piti pivo i biti dječak. Pravi muškarac prihvaća ulogu koju je izabrao. Pravi muškarac ostaje u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, dok smrt ne kaže drugačije.

Što više vremena provedeš u društvu Oca, to ćeš lakše pronaći put do toga kako biti pravi muškarac.

Zahvaljujem dragom Bogu, Zajednici Cenacolo i svim pravim muškarcima koje sam imala priliku upoznati na svom putu. Zanimljivo, svi oni su oni očevi. Neki imaju vlastitu djecu, neki posvojenu, neki i jedno i drugo, a neki su svećenici pa imaju stotine i stotine duhovne djece koje pomažu na različite načine.

Na kraju podaci koje sam čula na jednoj propovijedi:

80% osoba koje su u zatvorima diljem Amerike nikada nisu upoznale svog oca.

75 % silovatelja nikada upoznali svog oca.

80 % osoba koje u Europi počine suicid nikada nisu upoznale svog oca.

Društvo koje omalovažava ulogu muškarca i oca mrtvo je društvo.

*(Lijepo je poznavati oca, nebeskog i zemaljskog. Kolumnu posvećujem svom mužu i svom ocu – pravim muškarcima i pravim očevima).

Izvor: RM BiH

Objavljeno: 30.kolovoza 2022.