Kad malo bolje zastanemo i promislimo, svi mi volimo iznenađenja. Pozitivna naravno, ali katkad i ona malo manje pozitivna. Čisto da očvrsnemo, izgradimo se. Mi ljudi smo emocionalna bića. Pokazujemo emocije, ali kako? Skriveno ili pred svima? Bojimo li ih se? Naravno da sreću ne krijemo. Većinom je to tako. Ne krijemo je, posebno onda kada smo pozitivno iznenađeni, kada nas Bog iznenadi.
Foto: Getty images
Ali što kada nam se čini da nije sve tako lijepo i da nemamo razloga za sreću? Onda, kada vjera u naše molitve i Njega polako počinje dobivati mirniji ton, čak malo i obeshrabrujući. Kada počinjemo ''poravnjivati''… tada… predajemo mu sve u ruke i zar se tada ne dogodi ''otključanje'' naše vjere? Molio/la sam, a Ti Bože, kako god misliš da je najbolje učini u mom životu. Tada On čini iznenađenje za nas. Počinjemo to uviđati i bivamo sretni jer to postaje ono najbolje za nas.
KOLUMNA: Misli naše poznaješ
__________________________
Piše: Ivana Rajič,
studentica Studija hrvatskog jezika
i književnosti i povijesti
_________________________
A što s onim što se događa prije toga? Mogu li uvijek priznati tugu u svome životu? Smijem li zaplakati? Zaboravimo da je i Isus, pravi Bog i pravi čovjek plakao? Zašto se bojim pokazati i tu stranu svojih emocija, zaplakati pred Njim i pred sobom i pred drugima, priznati da ne znam kako dalje i da ne mogu više? Tada sigurno dajem sve Njemu u ruke, a zar to i nije cilj naše vjere i njen smisao? Zbog toga, tuga nije negativna, ne smijemo je tako shvaćati. Kako može biti negativna kada iz nje predajemo sve Bogu i prestajemo se sami hrvati i boriti sa svime u životu jer bez predanja Njemu nam ne ide. Budimo hrabri i predajmo Mu sve! Dozvolimo Mu da ponese naše brige, terete i probleme jer križem kojeg je nosio nas je otkupio! Jer tada ćemo sigurno biti sretni! ''Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.'' Mt, 11,30.
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 14.studenoga 2022.
