Bio je to samo u nizu jedan od onih sumornih zimskih dana. Oblačno, kao da smo u nekoj mračnoj kapsuli. Zrak je prolazio doslovno kroz kosti. Idem ulicom ubrzanim koracima. Koliko god se trudim ubrzati hod, imam osjećaj da mi ne polazi od ruke. Ja bih se najradije teleportirala na cilj. Dan već sam od sebe otužan, samo je još nedostajala ova moja duhovna depresija i utrnulost. Osjećala sam se doslovno paraliziranom. No, ipak ne dovoljno da ne znam posegnuti za lijekom. Tjeram sebe da budem brza, propitujem svoju savjest, zazivam Duha Svetoga da me nadahne, da mi predoči sve moje grijehe. Ponavljam ih kao neku molitvu.
Foto: Unsplash
Krenula sam na Svetu ispovijed. Dugo je prošlo od zadnje, ne znam ni sama koliko. Dugo je prošlo i od zadnje Svete mise. Sigurno oko pola godine. Kako sam se dovela u ovu slijepu ulicu? Nedjelja po nedjelja, grijeh po grijeh. Nekada malo veći, nekada malo manji. Kažu: "Živ se čovjek na sve navikne". Živa istina. I dobro je da smo živi, pa imamo priliku oprati haljine u Predragocjenoj Krvi Kristovoj, koju je nesebično prolio za nas. Loše je kada nam savjest otupi, pa nakon prvog smrtnog grijeha napravite još jedan, pa još jedan, pa.... Manji grijesi su kao praška na nosu. Njih više niti brojite, niti osjećate. Počnete ispravljati u mislima krivudave ceste što vode u propast. Počnete smišljati opravdanja, otuđivati se sve više i više. Od crkve, zajednice, duhovnih i pobožnih ljudi, svega što podsjeća da ste otišli daleko od doma... I onda se jedno jutro probudite, nakon još jedne u nizu loše prospavanih noći i shvatite da vam je u duši veliki nered. Shvatite da ste završili tamo gdje niste mogli ni sanjati. Mnogo ste dalje otišli od onih koje ste znali kritizirati i osuđivati. Još gore ako ne shvatite ništa od ovoga.
Kolumna: Božja snaga u nama
Piše: volonterka Petra Emanuela
Svima dođe period suše. Možda vam je teško moliti, možda ne osjećate da je Isus blizu, da odgovara na vaše molitve. Ni meni nije ništa bilo lakše tog dana . Mislila sam, ako ga već ne osjećam ovdje... znam gdje sigurno jeste. Na Svetoj misi, Svetoj ispovjedi, u Tabernakulu i Svetoj pričesti. Tako nam je lako svjedočiti kada se Isus proslavlja u našim životima. Predivno je biti Isusov junak. No, što kada padnemo? Što kada poput svetog Petra zatajimo Isusa? Nekako i kada čitamo te odlomke, ipak je to Petar, ne uzimamo to osobno. Kako svjedočiti osobne grijehe, padove i otuđenja od Boga? Razočarenja možda, ili nepovjerenje u Božje odluke? Jesmo li ljuti? Mrmljamo li kao što sam ja sve ove mjesece? Idemo li kroz dan vlastitim snagama, na naš pogon ili zazivamo Duha Svetoga i sve predajemo Isusu
Došla sam pred crkvu. Prilazim vratima Župnog ureda i s velikom nelagodom spuštam promrzlu ruku na zvono. Vrata se otvaraju i gle, nasmijani svećenik, veseo kao da je najrođenijeg ugledao. Već mi je lakše. Možda neću pretjerati ako kažem da je već pola tereta spalo. Pristupam sakramentu svete ispovjedi. Velike li milosti, velike li milosti...
Aleluja! Isus naše grijehe doslovno spali svojom neizmjernom ljubavlju. I to se osjeti. To je onaj osjećaj kada izađete poletni poput leptira, osjećaj da ste odjeću prosjaka i bijednika zamijenili najljepšom odorom. To je onaj osjećaj kada se pitate, što ste čekali toliko dugo? Kada zaživite Isusove riječi: "Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti" ( Matej 11: 28-30 ) Trenutak kada dobijete svu volju ovoga svijeta da ćete dati najbolje od sebe da vise nikada ne zgriješite. Naravno da hoćete, ali Gospodin je računao na našu palu narav. I uvijek iznova i iznova, On će nas čekati tu, u svojim svećenicima, u svetim sakramentima i radovati se. Moji životni problemi su bili i dalje tu. Sve je bilo isto a zapravo ništa nije. Nakon krunice, Svete mise i pričesti mene više nije bilo briga. Isuse, misli ti....
Izvor: RM BiH
Objavljeno: 11.veljače 2023.
