Doista, znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni (Rim 7, 18-20).
Foto: Unsplash
Naš korizmeni cilj je obnova života na sliku uskrsloga Isusa. Slobodno stoga možemo reći da korizma nije samo vrijeme priprave za godišnje slavlje Vazma, nego je ona vrijeme naše preobrazbe, promjene našega života, modeliranja vlastite egzistencije prema modelu koji je sam Isus Krist.
Svaki kršćanin, doista i svaki vjernik, dobro zna da grijeh čini dio njegova života i njegova odnosa prema Bogu. A grijeh se protivi Bogu. Zato je nužno, da se uredi odnos prema Bogu, suočiti se s grijehom u sebi. A što je to grijeh?
Foto: Unsplash
Riječi koje se u Svetom pismu upotrebljavaju za «grijeh» i «griješiti» [u hebrejskom glasi אטה, a u grčkom a`μαρτάνω, a oba izraza] imaju opće značenje: «ogriješiti se» većinom u etičkom smislu, tj. ogriješiti se protiv nekoga, osobito protiv Boga [Jahve], prijestupom njegova zakona, koji ima svoje značenje samo u Savezu. Grijeh znači: odbaciti Boga kao gospodara Saveza, pa je zato najznačajniji grijeh idolopoklonstvo, zabranjeno u prvoj Božjoj zapovijedi dekaloga. Stoga grijeh znači uvredu, srdžbu i odbijanje Boga pa je zato prikazano kao prekid, lom Saveza označen kao brakolomstvo. To starozavjetno shvaćanje potvrđuje i Novi zavjet, s time što se grijeh ovdje okreće protiv Kraljevstva Božjeg i protiv Krista i Duha Svetoga.
Grijeh izvire iz slobodne odluke koju čovjek izvršava u središtu svoje osobe koje Sveto pismo zove «srce». Budući da je čovjek osoba koja je tijelom povezana sa svijetom, ne može se govoriti o potpuno unutrašnjem grijehu. Čovjek izriče odluke svoga osobnog središta na unutrašnji i izvanjski način. S druge strane, čovjekova tjelesnost pripada svijetu koji on čini svojim svijetom. To sa sobom povlači da on svojoj unutrašnjoj odluci katkad ne dopusti da sasvim dođe do izražaja, on joj ostaje tuđ. Iz toga izlaze dva granična slučaja grijeha: Ponašanje koje se čisto izvanjski protivi zahtjevima ćudorednosti, dok unutrašnji čovjekov stav ostaje od toga netaknut, bilo zato što se nalazi u neznanju o značenju svoga ponašanja bilo što svoje ponašanje ne može slobodno usmjeravati. Taj granični slučaj je tzv. materijalni grijeh, u stvari to ni nije grijeh nego njegov privid. Drugi slučaj stoji na drugoj strani i sastoji se u tome da neki izvanjski dobar čin namjerno se uzima za prikrivanje vlastitog grješnog stava. To je licemjerstvo koje se u Novom zavjetu oštro predbacuje farizejima.
Završimo strastvenim vapajima Sv. Pavla: «Tko će me osloboditi iz ovoga smrtnog tijela?» Priznajmo: «Jadan sam ja čovjek, vidim što je dobro, a ipak ga ne činim». Molimo sa psalmistom: «Od grijeha me moga očisti, Bože moje!»
Izvor: p.A.T./RM BiH
Objavljeno: 27.veljače 2023.
