Priznati se grešnikom u ovom korizmenom vremenu znači priznati da nam je potrebno spasenje, potrebno je oproštenje. Tragedija današnjeg čovjeka je ta da se ne želi osjećati krivim ni za što, već uvijek i za sve nalazi krivce, odgovorne, ali to su uvijek drugi, nikad on sam.
Foto: Wikipedija/isječak filma Pasija
Čovjek i grijeh
Grijeh je čovjekova smrt. Jer čovjek je po svojoj osnovnoj orijentaciji okrenut prema Bogu. Grijeh je kidanje milosnih veza s izvorom duhovnog života, stoga se čovjekov nadnaravani život dezintegrira. I ta smrt ima svojih vidljivih znakova: ropstvo, glad, siromaštvo, napuštena djeca, želja za uništenjem, abortusi, sve su to vidljivi znakovi duhovne smrti.
Čovjek može sebi i oduzeti život – ne samo biološki, postoji i duhovno samoubojstvo – može ga oduzeti i drugima. Ali vratit život ne može ni sebi ni drugima. Isto tako ne može se pomiriti s Bogom, ako ga Bog ne pomiri sa sobom. Duhovni život može čovjeku vratiti samo Bog.
Ono što je nemoguće čovjeku, moguće je Bogu. Krist koji oprašta grijehe jest objava Boga kao apsolutne ljubavi, kao onog koji voli čovjeka unatoč svemu. Bog je radikalno prihvaćanje čovjeka. I dao je jednu vječnu lekciju o tome kako treba razlikovati grijeh od grešnika. Bog mrzi grijeh, ali ne grešnika.
Treba se osjećati grešnikom
Što treba učiniti, da postanemo dionici te bezuvjetne Božje ljubavi? Treba se osjećati grešnikom. U tome nam pomaže npr. prorok Natan Davidu da se suoči s grijesima. David je priznao svoj grijeh i bio je spreman preuzeti i kaznu. Prvi uvjet za oproštenje grijeha je preuzimanje odgovornosti.
Da se osjetimo grešnikom. Jer, tragedija današnjeg čovjeka je ta da se ne želi osjećati krivim ni za što, već uvijek i za sve nalazi krivce, odgovorne, ali to su uvijek drugi, nikad on sam.
Priznati se grešnikom znači priznati da nam je potrebno spasenje, potrebno je oproštenje, koje nije plod naših asketskih vježbi, nego čiste Božje ljubavi. Iskustvo da su nam grijesi oprošteni postaje najveći motiv za ljubav
Sakrament ispovijedi/pomirenja
Nećemo nikad dovoljno znati cijeniti ispovijed. A možda je ne cijenimo, jer danas nemamo ispravno shvaćanje o njoj. Mi se obično zaustavljamo na neugodnom osjećaju koji se rađa iz obaveze da se priznaju vlastiti grijesi. Ali je to samo dio ispovijedi.
· Prvu sliku ispovijedi pružaju nam Isusove riječi: «Oprošteni su ti grijesi (Lk 7,48)». Bez tih riječi, bez tog odrješenja, uzalud bi bilo da izvikujemo čak pred čitavim svijetom, po trgovima naše grijehe.
· Svaka je ispovijed milosni susret s Bogom dobrote i bezuvjetne ljubavi koji nam po riječima svećenika, po služenju Crkve, uvijek nanovo poručuje: «Ne boj se, moj si! Zapisao sam ti ime na svoj dlan, nisam te zaboravio i neću te zaboraviti. Volim te unatoč svemu, unatoč svim tvojim slabostima.»
Oprošteni su ti grijesi
Nemojmo danas donositi velike odluke, kako ćemo se popraviti, biti drugačiji i sl. Nego bacimo samo jedan pogled u dubine svoje duše i savjesti i pustimo da nas prožme tiha nostalgija, čeznuće za tim riječima Božje dobrote: «Oprošteni su ti grijesi». I u nama će se roditi radost otkupljenih, uzljubljenih od Boga.
Izvor: p.A.T./RM BiH
Objavljeno: 03.ožujka 2023.
